KOLUMNE

Ako je ovo sve...

Avaz.ba

23.9.2017

Dejtonski sporazum koji je prema riječima Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke), američkog diplomate i glavnog arhitekte ovog ugovora, donijela "nestrpljiva američka administracija koja je bila odlučna samo u jednom - da okonča rat, a ne da uspostavi temelje održive i države sposobne za opstanak", uzrokovao je, najblaže rečeno, haotično političko ustrojstvo koje služi samo za osvajanje i zadržavanje vlasti i moći odnosno, kako piše Franko Galdini (Franco) prije nešto manje od dvije godine, uspostavljanju „bizantijskog vladajućeg sistema koji, umjesto da rješava konflikt, samo još više produbljuje razlike i podjele, pa je tako Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta - Federaciju i Republiku Srpsku, da bi potom bila podijeljena na deset kantona. Brčko je dobilo poseban status distrikta...

Nezaposleni i mladi

Drugim riječima, koristeći Dejtonski mirovni(?!) sporazum kao izgovor za sve, sa nešto malo više od 3,5 miliona stanovnika, vladaju ili, radije, manipuliraju najmanje tri predsjednika, 13 vlada i premijera, više od 180 ministara i preko 700 nekakvih parlamentaraca... koji – svi – razmišljaju u kontekstu vremenske matrice od četiri (eventualno plus četiri) godine za koje vrijeme moraju opskrbiti sebe i svoje da više nikada ništa ne moraju raditi. U isto vrijeme, procjenjuje se kako je 40 posto stanovništva nezaposleno, od čega je 60 posto mladih, koji napuštaju ovu zemlju u potrazi za boljim životom u Evropskoj uniji.

Bosna i Hercegovina je „tranzicijski val“ koji podrazumijeva nužnu reformu javnog sektora, socijalnih sistema, liberalizaciju domaćeg tržišta i uklanjanje bespotrebnih tržišnih barijera, te u konačnici inovacije u oblasti administrativnih procedura i javne uprave, obrazovanja i slično uz razvoj i pravna država, uz poštivanje vladavine prava... iskoristila za uspostavljanje vlasti bez politike i „burazersko-ortački kapitalizam“, kako ga naziva Admir Čavalić, „sa izuzetnim učešćem države u svim aspektima života pojedinca i rada poduzeća“. Takav sistem karakterizira visok stepen intervencionizma i to u vidu privilegija za određena poduzeća, organizacije, interesne grupacije... Nedavno je objavljen podatak da oko 1.832.000 građana ove zemlje ovisi o budžetu. Drugim riječima, država direktno kontrolira svakog drugog, a indirektno svakog od nas, uzimajući u obzir da putem javnih tendera, zakonskih barijera, korupcije, koncesija, inspekcijskih poslova..., kontrolira privredu, odnosno one koji zavise od realnog sektora.

Ova brojka – uz male oscilacije – odgovara broju onih koji redovno izlaze na izbore i glasaju i odabiru samo svoje radno mjesto i svoj posao, ustvari kupuju sebi još četiri godine života. „Zbog toga je izuzetno teško proizvesti bilo kakvu opoziciju koja će biti istinski imuna na korupciju i reket države. Za vladajuće, bez obzira je li riječ o trenutnoj vlasti ili opoziciji, ovakvo uređenje ekonomskih odnosa predstavlja 'utopiju' jer dozvoljava apsolutnu kontrolu sudbina građana ove zemlje", kaže Čavalić.

Bilo kakvo pomjeranje u bilo kojem smislu – čak i u smislu i pravcu napretka – učinilo bi brojne interesne skupine iznimno nezadovoljnim gubitkom privilegija. Zato se protesti – bilo čiji, bilo kojim povodom, bilo kada i bilo gdje – u Republici Srpskoj uredno kvalificiraju „zavjerom u pokušaju da se ukine njihov entitet“, a u Federaciji su demonstranti „huligani, besposličari, narkomani, komunisti“, pri čemu i jedni i drugi i treći demonstrante smatraju nacionalnim neprijateljima i prijete im „nacionalnim prijateljima“, stalno se pozivajući na većine i manjine.

Ako je već riječ o većinama i manjinama, činjenica je da, makar statistički, (glasnoj) polovini stanovništva kojoj ova situacija po svemu odgovara i da oni, usprkos svemu, ne bi ništa mijenjali. Isto tako činjenica je da postoji druga (tiha) polovina stanovništva kojoj situacija ni po čemu ne odgovara, ali oni, umjesto da učine nešto za svoju, radije biraju da to čine za tuđe zemlje. Pitanje većine odlučit će ona skupina kojoj dojadi vrijeđanje inteligencije i povređivanje dostojanstva, odnosno oni kojima dozlogrdi ponižavanje.

Ponižavanje je još jedan pojam čije smo značenje, zbog prečeste prakse, nekako zaboravili. Stoga, vrijedi se podsjetiti da je ponižavanje „svaka vrsta ponašanja ili okolnosti koji predstavljaju valjani razlog da čovjek pomisli da mu je samopoštovanje povrijeđeno“. Čovjek nije samo „leš i galon krvi“, ali za to je potrebna misao! Misao je suštinski predikt ljudskog bića, stoga najviši izraz autarhije nije fizička sloboda, nego autonomija misli. I rob može biti slobodan. Važna pretpostavka pristojnog društva su pojedinci koji posjeduju samopoštovanje. Pojedinci koji se ne mire sa zlom i zločincem. Prihvatanje represije i biti nje svjestan, a ne pružati otpor, nije manji doprinos nepristojnom društvu od onog koji mu daje vlast koja je u svojoj biti nepristojna. Možda bi se moglo reći da svaka vlast ima tendenciju ka nepristojnosti do mjere koju joj dozvoljavaju društvo i građani.


Ponižavaju nas

Drugim riječima... Ima li načina da od ove zemlje napravimo ono što želimo, da pritom svi budu jednako nezadovoljni i nesretni jer – svi to vide – za ovu zemlju nema rješenja u kojem će svi biti (jednako) sretni i zadovoljni? Ima li načina da od ove zemlje napravimo koliko-toliko civilizirano društvo u kojem se ljudi međusobno neće ponižavati i vrijeđati, kako bi naša djeca imala priliku (na)praviti normalno, uređeno, pristojno! (namjerno ne kažem pravedno) društvo u kojemu institucije – odnosno, nekih 200.000 ljudi zaposlenih u državnoj administraciji – će nas prestati vrijeđati i ponižavati?

Jer, ako nema, ako zaista nismo u stanju smisliti ništa bolje od ovoga što imamo, onda zaista ništa bolje i ne zaslužujemo! Ako doista nismo u stanju među nama prepoznati nove, drukčije, dobre, uvjeriti ih da je njihova obaveza da ne budu idioti i da se za opću dobrobit moraju početi baviti politikom koliko god to bilo izvan svih njihovih zanimanja, čak koliko god se to protivilo svim njihovim moralnim načelima, onda ni nama ni njima bolji ni ne trebaju niti nam treba biti bolje. Ako je, zaista, ovo ono što i u čemu želimo ostaviti svoju djecu, onda je sve uredu!

Možda najjednostavnije, ako je najbolji sutrašnji ručak ustvari pomiješana i podgrijana prošlosedmična večera – koja nam se ni prošle sedmice nije sviđala – onda smo, doista, zaslužili vruću kašu za doručak!



Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.