U vrijeme kad sam ja boravio u Sredicama ograđenim prostorom za koji je bilo izvjesno da ga niko ne koristi ni na kakav način, stari Čeko mi je ispričao da je u vrijeme paljevine džamije pop u Sredicama bio Dimitrije Banjac, koji je kao i svi njegovi prethodnici bio u kumstvu s porodicom Filipovića.

Kako pred Boga

Nedugo nakon paljevine popu se u snu počeo javljati moj djed Dervišbeg govoreći mu: „Pa šta to bi, kume Dimitrije, gdje to ode naše kumstvo, kako dozvoli da nas popale i pobiju banditi i kako misliš pred Boga izaći s krvavim rukama. Ne samo da si dozvolio bandi da nas popali nego si dozvolio i da spali Božiju kuću u kojoj smo se mi molili, a znaš ko je vama digao crkvu kad ste se žalili da nemate gdje da se molite Bogu. Sada po spaljenoj džamiji ovce i goveda pasu i ostavljaju balegu“.

Čeko je dalje pričao kako se popu Banjcu, osim što mu se u snu javljao moj djed Dervišbeg pitajući kako je dozvolio da nam popale kuće i džamiju, svaku noć pričinjavalo i da čuje ezan sa spaljene džamije i po cijelu noć nije mogao zaspati.

Tada je odlučio da dođe u Velećevo i zatraži od Dervišbega oprost i zamoli za pomirenje, ali je prije tog čina natjerao sredičke pravoslavce da očiste prostor gdje je bila džamija, da ga ograde i zabranio da stoka i iko od ljudi ulazi u taj prostor.

Djed je popa lijepo primio i rekao mu da zlo koje je učinjeno ne može biti zaboravljeno, ali može biti oprošteno uz uvjet iskrenog pokajanja počinilaca.

Rekao je i da zna da su s Petrom Krecom došli neki banditi iz Baraća, koji mrze Filipoviće, mada su naseljeni na njihovoj zemlji i mada su od njih dobili čifluke i šumu za obradu zemlje i izgradnju kuća. Dakle, djed je znao ko su bile palikuće i rekao je da će i on sa svojim rođacima doći na pomirenje u Sredice, ali da on sam, zbog izdaje kumstva, neće više nikada stupiti nogom u Sredice, što je odista održao, mada je nastavio živjeti još oko pedeset godina samo desetak kilometara daleko na svom imanju u selu Velećevu.

Ja sam išao u Sredice da vidim zbog čega su moji rođaci toliko žalili za jednim selom u dolini rijeke Sane, ali kad sam tamo došao i boravio, vidio sam da to nije bilo samo selo, nego jedno predivno mjesto za život.

Dolina idealno zaštićena sa tri strane visokim brdima, a otvorena samo prema jugu, tako da je klima u njoj bila apsolutno pogodna za gajenje svih vrsta voća i povrća, okolo su bile šume, a kroz dolinu je protjecala rijeka čista kao suza, dolina je bila smještena s lijeve strane toka rijeke, dok je sa desne bila šuma. Dolina je bila duga oko šest kilometara i duboka oko dva do tri kilometra. Iznad nje nalazilo se selo Vrbljani, a ispod nje odmah selo Velije. Prvo je bilo naseljeno stanovnicima pravoslavne vjere, a drugo je bilo muslimansko.

Vjerovali komšijama

Nažalost, pomirenje koje je živjelo koliko i pop Dimitrije i Dervišbeg, trajalo je samo do 1941. godine.

Istina, bilo je narušeno već 1918. godine kada je Aleksandar Karađorđević dao uputu seljacima pravoslavne vjere da uzmu svoju zemlju, što je značilo legalizaciju otimačine zemlje, ali je to trajalo kratko, da bi 1941. godine, u vrijeme kada je jedna druga nacionalistička banda uzela vlast, došlo do masovnog ubijanja Srba, a za taj zločin su opet cijenu platili muslimani, mada nisu u tom zločinu uopće učestvovali, nisu ni znali ko i zbog čega vrši zločine, ali su bili konsternirani time što se u ime navodne države čini.

Srbi su uskoro uzvratili i to prema nedužnom i nemoćnom, pa su tako muslimansko selo Velije, koje je ležalo jedva dva kilometra ispod Sredica, poklali i spalili tako da su u izvještaju o toj „akciji“ čak četrdeset godina nakon događaja pisali kako je „likvidirano ustaško uporište Velije i pobijeno 320 ustaša, tj. stanovnika Velija”. Ta vojska koju su srpski ustanici likvidirali sastojala se od staraca, žena i djece koji su vjerovali komšijama, a koji su, također, dobro znali da oni nikakve veze nisu imali sa ustaškim zločinom nad Srbima u Ključu.

Kad ideolozi i fanatici kolo vode, kad se politika vodi u ime apsolutnih principa i dobara, među kojima su vjera i nacija na prvom mjestu i najpogodnije za iskorištavanje, jasno je da stradaju obični ljudi, oni za koje se nosioci ideja, ideolozi i političari, navodno bore.

Teško onom narodu koji ima takve ljude za vođe i zastupnike svojih interesa.

Ezan sa spaljenje džamije

Popu Banjcu, osim što mu se u snu javljao moj djed Dervišebeg pitajući kako je dozvolio da nam popale kuće i džamiju, svaku noć se pričinjavalo i da čuje ezan sa spaljene džamije i po cijelu noć nije mogao zaspati. Djed je popa lijepo primio i rekao mu da zlo koje je učinjeno ne može biti zaboravljeno, ali može biti oprošteno uz uvjet iskrenog pokajanja počinilaca

Masovno ubijanje

Do masovnog ubijanja Srba došlo je 1941. godine, a za taj zločin su opet cijenu platili muslimani, mada nisu u tom zločinu uopće učestvovali, nisu ni znali ko i zbog čega vrši zločine, ali su bili konsternirani time što se u ime navodne države čini. Srbi su uskoro uzvratili i to prema nedužnom i nemoćnom, pa su tako muslimansko selo Velije, koje je ležalo jedva dva kilometra ispod Sredica, poklali i spalili