Godina 1992. ostat će upamćena po početku surovog rata u BiH, ali i po inicijativi Svjetskog saveza za mentalno zdravlje za obilježavanje svjetskog dana mentalnog zdravlja. Od tada sve do danas 10. oktobar se obilježava kao dan u kojem se ističe nužnost brige za mentalno zdravlje čovjeka.  

Potcijenjena briga

Čini se da je u BiH ova briga posve potcijenjena. Uz obavezno, već sasvim udomaćeno, opravdanje kako nema novca ni za važnije stvari, mentalno zdravlje građana biva stavljeno ukraj. Nažalost, u zemlji koja je prošla najstrašniji rat u novijoj povijesti Evrope, briga o mentalnom zdravlju morala bi biti prioritet. Posttraumatski stresni poremećaj je očekivan u svakoj zemlji koja je prošla ratne strahote, pa tako i u BiH.

Depresija zbog neadekvatnih plaća, korupcije, mobinga, poslijeratne neuređenosti zemlje i još mnogo čega drugog gotovo je uobičajena pojava. 

No da li je briga za mentalno zdravlje dovoljna i adekvatna? Nažalost, nije, jer se posljedice stresa i traume sve više javljaju među građanima. 

Danas postaju čak i transgeneracijske.

Svakodnevno svjedočimo crnim hronikama u medijima iz kojih saznajemo o ubojstvima ili teškom ranjavanju, samoranjavanju, samoubojstvima, a u takvim tragičnim događajima je lako prepoznati posljedice nebrige o mentalnom životu građana.

No, ovdje dolazimo do još jednog, ne manjeg problema, a to je strah od suočavanja s poteškoćama zbog stigmatiziranja i neadekvatne pomoći. 

Pomoć koja se pruža samo lijekovima zapravo kao da i nije pomoć, jer ne rješava problem, nego ga samo odlaže. Problem je vješto skriven dok traje djelovanje lijeka, a onda ponovo iskrsava. Često poput krika. I šta onda? E, to šta onda je briga o mentalnom zdravlju. 

Briga o mentalnom zdravlju nije niti smije biti bauk zbog kojeg će korisnici biti stigmatizirani u zajednici i nerijetko ekskomunicirani.

Depresije su saputnice modernog doba i u uređenim zemljama je razgovor s osobnim terapeutom razgovor koji naprosto mijenja neku kafu s nepouzdanim prijateljem. To su razgovori koji oslobađaju i ohrabruju. Sjećam se ovim povodom jednog događaja iz škole u kojoj sam davno predavala. Jednog roditelja. Ratni vojni invalid. U kolicima. Predavala sam njegovoj kćerki i kada sam joj dala nižu ocjenu od očekivane, zahtijevao je da ga dovedu u školu. Tako je bilo. Moja učenica, majka i otac. Otac je počeo da nekontrolirano viče i rekao da će mi aktivirati bombu ako ne povećam ocjenu.

Nada i povjerenje 

Supruga se tresla, a djevojka je počela plakati, moleći ga da prestane. On je nije čuo. Bio je obuzet svojim burnim emocijama.

Shvatila sam o čemu je riječ. Pustila sam da kaže sve što je htio. Sjela sam preko puta njega i upitala ga što bi s tim postigao, jer bi ocjena i dalje stajala u dnevniku, samo mene ne bi više bilo. Malo zatečen pitanjem, počeo mi je govoriti da ja ne znam kako je njemu.

Da ne znam šta znači sjediti u kolicima, ne moći se igrati sa svojom djecom koja odrastaju kraj njega.

Nemati posao, nemati ni socijalnu pomoć i biti oslonjen na suprugu koja mora i raditi i odgajati djecu i brinuti o njemu koji je samo teret obitelji.

Da, ja zaista ne znam šta znači prasak granate poslije kojeg shvatiš da više nemaš noge. I bio je u pravu. Ne znam kako je sve to.

Tako sam mu i rekla i dodala da bih voljela da mi baš on dolazi na informacije, a da kćerka mora da se bori sa svojim uspjesima i neuspjesima sama.

Da njegova bomba nikako kćerki ne bi pomogla da prevaziđe problem i pitala ga ko će bacati za nju bombe kad njega ne bude jednog dana.

Pitala sam ga i da li je pomislio koliko neugode je izazvao kćerki svojim ponašanjem. Rekla sam mu da ga kćerka beskrajno voli i da je tužna što on često potone u najcrnje misli. Onda je zaplakao. Zahvalio mi za razgovor i do kraja školovanja svoje kćerke mi je dolazio na informacije radujući se njenim dobrim ocjenama.

Ovo je samo jedan primjer u moru onih koji nas okružuju, a, nažalost, brige i pomoći je malo. Briga za mentalno zdravlje građana nije manje važan problem od ekonomije o kojoj toliko govorimo, jer doprinositi društvu mogu samo građani koji imaju povjerenja u sebe i u druge.

Svaki dan mora biti Dan mentalnog zdravlja, dan brige za svoje bližnje, dan buđenja nade i povjerenja u ljude.