Siromašni smo, u dugovima, živimo gore nego lani, ne osjećamo se sigurno, posla i dalje nema, a kad ga ima, plaće su niske, penzionerima nikad teže, ne vidimo izlaz.

Kažu da je pesimizam gori i od najgorih problema, ali budimo realni, čak i ako uključimo mudrost, iskustvo, pamet, koju, eto, vele da imamo, teško je biti optimističan pred brojevima i statistikama koje naš život svagdašnji najbolje opisuju.

Prosječni je bh. građanin naučio lekciju i već godinama prvo plati račune, pa u fasungu po brašno, šećer, ulje, ostavi sitno djeci za užinu... kad obrneš i okreneš, u potrošačkoj korpi nestalo više od 1.500, a prosječna plaća (čestitke sretnicima) tek 850. Pa onda se pomalo odvadi. Manje za hranu, ništa za odjeću i obuću, ništa za sitne životne radosti. Samo za preživljavanje, da korpu ispuniš dopola i budeš sretan, presretan.

Nekako mirno, premirno posmatramo kako postajemo sirotinja, skrivamo pogled od roditelja koji su odavno sirotinja, tješimo se kako ćemo i njima i djeci jednom nadoknaditi sve. Kad sve ovo prođe.

I u tom prolaženju ode život. Znaju to penzioneri koji će danas pred Vladom Federacije BiH zatražiti dostojanstven život.  

Znaju to dijalizni pacijenti koji će moliti za svoje zdravlje. Znaju to radnici koji će preklinjati za plaću koju su zaradili. Znaju to borci, mladi, nezaposleni, obespravljeni, ljekari i pacijenti... Čekamo, čekamo da prođu. A prolazi nam život!