Piše: Sanja Vlaisavljević

Oktobar je mjesec u kojem se obilježavaju brojni međunarodni praznici. Jedan od njih je Međunarodni dan žena na selu. O tom prazniku se veoma malo govori i uvijek prođe nekako neopaženo. Međutim, žene sa sela zaslužuju svakodnevnu pažnju. Kako zbog načina života, tako i zbog posla koji su primorane obavljati, a koji ostaje neprimijećen i obezvrijeđen, tamo negdje daleko, u njihovom kraju.  

Žive život

Žene sa sela su često tokom odrastanja izložene diskriminaciji u ime praktičnosti. One mnogo češće ne idu u školu nego što idu. Ako je posrijedi izbor između brata i sestre, brat uvijek ima prednost, a sestra treba ostati kući i pomagati obitelji u domaćinskim poslovima. Nije ni brat toga pošteđen kada dođe kući, ali djevojčica "prirodno" pripada kući. Ona pomaže ocu i majci, ona se sprema za život žene na selu.  

Djevojčice nemaju skupe dvorce u koje smještaju svoje lutkice, nemaju ni kućne ljubimce koje nose na kupanje u bogati salon, nego se igraju s prirodom i u prirodi. Njima su cvijeće i biljke drugari, a sve što im nedostaje same naprave. Kod njih nema dvoličnosti i prenemaganja. One život uče od majki s kojima odrastaju. 

Uče po modelu u kojem nema prostora za prevaru. Sjetih se sentence majke sa sela koja veli: "Na selu se rađaju djeca kao ljudi, a u gradu kao kućni ljubimci". Zašto? Djeca svjedoče svemu što njihovi roditelji rade. Svjedoci su i radosti i žalosti, pjevanja i muke oko posla. Ta djeca nisu sklonjena od života. Ona život žive. A posebno djevojčice koje odmalena uče biti ženama sa sela. Žene sa sela ne primaju plaću za sve one poslove kojima se bave, premda je njihov posao mnogo složeniji od žena u gradu.

Volja i snaga  

Njihove ruke su ogrubjele od rada na njivi i s domaćim životinjama. One su domaćice i kuharice. Majke i supruge. One nemaju vremena za frizera i kozmetičara, za ugodne razgovore u restoranima. One se natječu s danom i s mrakom da sustignu sve što mora biti obavljeno. Kod njih nema bolovanja i zamjene, jer njihove obitelji ovise o njima. One rade u tri smjene i nemaju kad da se žale. A kad ih pitate kako su, gotovo po dogovoru svaka od njih kaže: "Dobro, bože zdravlja, samo da su djeca živa i zdrava". I da, baš to je njihov moto kojim idu kroz život. 

Stoga, kada govorimo o položaju žene u društvu, uvijek, prije svih, moramo imati u vidu Nju. Ženu sa sela. Djevojčicu, djevojku, majku, suprugu i radnicu, Nju koja ne zna za odmor. Pa ni za muške i ženske poslove. Samo te žene znaju koliko volje i snage treba za jedan dan u kojem nema predaha ili vremena samo za sebe.