Piše: Ema MASLO
Dejtonski mirovni sporazum je ponovo u fokusu javnosti. Na Palama je pronađen jedan od mnogo, navodnih, originala ovog dokumenta koji je odredio sudbinu Bosne i Hercegovine i njenih naroda i građana. Često, kako kome odgovara, pozivanje na Dejton i njegovu suštinu se upotrebljava u dnevno-političke interese, i ne samo u tu svrhu.
Dejton je postavio okvir za funkcioniranje naše države, zaustavio krvavi rat i agresiju, ali je i ostavio mnogo prostora za dogovor ili, što je češći slučaj, za proizvoljna tumačenja i manipulacije.
Izuzetno važan segment funkcioniranja društva, sport, Dejton je ostavio na margini, što i nije čudno ako se uzmu u obzir historijske okolnosti nastajanja Mirovnog sporazuma. Tvorci istog nisu imali ni vremena ni pretjeranog motiva da se bave takvim stvarima, ali posljedice takvog pristupa osjećaju se i nakon više od dva desetljeća.
Organizacija sporta je spuštena na nivo entiteta, a na državnom nema tijela koje bi se bavilo sportom, strategijom, reprezentativnim selekcijama. I zato, od prvenstva do prvenstva, gotovo svi nacionalni savezi i pojedinci upiru prstom u državu koja ne čini ništa da, za razliku od drugih iole uređenih pa i onih neuređenijih i siromašnijih od naše, uradio ono što je i zadatak svake države i institucija, da se brine za sve reprezentacije i pojedince koji je predstavljaju na međunarodnoj sceni.
Olimpijski komitet BiH je struktuiran prema nacionalnom ključu i čije Predsjedništvo, isto kao i državno, čine predstavnici tri konstitutivna naroda, što je, naravno, suprotno Olimpijskoj povelji koja promovira jednakost i ravnopravnost, bez obzira na rasnu, nacionalnu i spolnu pripadnost.
Takav, nepisani model je prihvaćen i u većini ostalih sportskih organizacija i saveza. I tako to traje već desetljećima, ne zato što tako mora, što je propisano, što je potrebno i korisno, naprotiv, nego zato što tako odgovara političkim elitama koje su duboko ukorijenjene i u sport i kroz njega ostvaruju svoje sitne kratkoročne interese. Zbog toga su savezi u svim sportovima struktuirani po nacionalnom ključu i čelnici se biraju na način da se zadovolji paritet, bez obzira na kvalitet i reference.
I, tako dolazimo do konačnog apsurda po kojem čak i stručni štab mora biti sastavljen po nacionalnom ključu, kao što je slučaj u nogometnoj reprezentaciji gdje, ako je selektor, naprimjer Bošnjak, kao što je bio u posljednjem mandatu Mehmed Baždarević, onda njegova dva pomoćnika moraju biti iz ostala dva konstutitivna naroda.
Imaginarni kriteriji
Nažalost, nisu rijetki ni slučajevi da se i igračima prebrojavaju krvna zrnca, ko su, odakle su, ko im je majka, a ko otac, za koga navijaju, kako se osjećaju ili ne osjećaju i jesu li uopće podobni da, po nekim i nečijim imaginarnim kriterijima, nose dres sa državnim grbom.
Dok, kako mi to volimo reći, civilizirani svijet, ma šta to značilo, razmišlja pragmatično, dok smo svjedoci globalnog miješanja rasa, vjera i nacija, mi traćimo vrijeme i generacije na besmislenim podjelama i svrstavanjima i iznova se, svake četiri godine, čudimo što još uvijek nemamo ni ozbiljnog kandidata za olimpijsku medalju. Nećemo ga imati ni u Pjongčangu, sasvim sigurno a, kako sada stvari stoje, ni u Tokiju.
