Novembar je mjesec u kojem obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Dešava li se nasilje tu oko nas, često nismo spremni da vidimo. Nerijetko smo gluhi i na zazivanja i vapaje koje čujemo, u žurbi svakodnevice previdimo da su baš nama upućeni.
Otvoriti dušu
Ma, jednostavno ne dotiče se nas i ne može biti tako bolno kako se čini. No, nažalost, danas ništa manje nego ranije nasilje nad ženama se dešava baš tu pored nas. Naše reakcije, eventualno, stignu kad je nasilje toliko očigledno da ne možemo zažmiriti na njega, a previđamo da ono traje mnogo duže u manjim ili skrivenijim oblicima. Udarac je najočigledniji izraz nasilja, no šta ćemo s ekonomskim ili psihičkim nasiljem i zlostavljanjem koje ne ostavlja vidljive modrice po tijelu.
E to se nasilje često i prešućuje. Lako je naglas reći da treba reagirati i prijaviti ga, no dok to govorimo, moramo biti svjesni da nije uvijek jednostavno otvoriti dušu.
Žena koju je muž godinama tukao rekla mi je da je često znala i "zaslužiti batine", jer nije htjela uvijek raditi kako je on očekivao od nje. Da je on "dobar čovjek", ali "lako plane". Pobjesnjeli muškarac je toj ženi nanio trajne posljedice po zdravlje i ona je danas skrivena u jednom selu kod rodice, mršava i iznurena ne može da obavlja ni najnužnije poslove za sebe, a još manje da negdje radi. Kaže da joj muž ne zna za tu rodicu i da je samo kod nje sigurna, jer "da je nađe, prebio bi je što je otišla od kuće". A ona nema snage da trpi batine, a još manje ima snage da obavlja kućanske poslove nakon batina. Dodaje da je dobro što je "sad ne tuče".
Je li ova žena spašena i je li riješila svoj problem skrivajući se u selu nedaleko od svog? Naravno da nije. Živi u prividnoj sigurnosti sa strahom koji izbija iz njenih očiju na svaki iznenadni šum. To nije život dostojan čovjeka. To nije život koji može donijeti spokojstvo godina i ulaska u jesen života. Život u kojem je kruh siguran, a od sutrašnjice se ne strepi.
