Uvijek u novembru prisjetim se kako taj mjesec, u susjedstvu, ispravno nazivaju studenim. Mnogima je još hladno zbog Dejtonskog mirovnog sporazuma usvojenog prije ravno 22 godine! Pa kad je već sjećanje u pitanju, haj’mo malo o faktima iz bosanske historijske čitanke. 

Vazna od porcelana

Nažalost, Bosna i Hercegovina nije više republika, kao što je bila kad je otišla na dejtonsko presvlačenje. I pošto još nosi etiketu “pazi lomljivo” (fragile, eng.), najveći bosanski prijatelji, Amerikanci, je tako i „hendluju” (njom rukuju) - vrlo oprezno. Moraju, naime, paziti da svojom robusnošću u Bosni ne postanu ono na čemu im se generalno i drugdje prigovara - "slon u porcelanskoj radnji".

A nisu tako smjerali. Vjerovali su da će lakše promijeniti raspored dejtonskog namještaja u BiH, već desetak godina nakon historijskih potpisa u Ohaju. Ipak, ništa od “Dejtona dva”! I ništa od specijalnog predstavnika američke administracije za BiH, kako bi se posao okončao građanskim, a ne opet nacionalističkim krešendom. Shvativši da u Bosni mnogi, zato, hodaju kao po jajima, u jednom intervjuu za “Dane” Ričard Holbruk (Richard Holborooke) je čak beznadežno priznao: “Dejtonski sporazum je moja najveća greška u životu”!

Bio je petak, 17. novembar 1995. godine, kada se američki državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) vratio iz Japana, ali ne u Vašington, već direktno u aviobazu “Wright Paterson”. Tamo su dejtonski pregovori već trebali biti uspješno okončani, ali su zapali u ćorsokak. Na izlazu iz aviona Holbruk mu je rekao kako predstavnici bosanskih Srba, koje su predvodili Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević, ne pristaju da Sarajevo ostane jedinstven grad. A i Bosanci, koje su pregovarači, uključujući i vodeće američke medije, često reducirali na “bosanske muslimane”, imaju ozbiljne prigovore, požalio se Ričard svom šefu.

Srbi su zaprijetili da će Sarajevo postati novi Bejrut, što je Amerikancima, zbog loših uspomena posebno zasmetalo. Jedina “nada” da pregovori ne propadnu bio je, kako su neki ocijenili, “kreativni” Milošević, koji je u posljednji čas “pomogao” da Brčko postane distrikt i koridor pristupan za NATO.

Nagađalo se tada kako Milošević želi žrtvovati Sarajevo. No on je u završnom TV obraćanju, odmah nakon potpisivanja 11 poglavlja na više od 160 strana dejtonske dokumentacije, 21. novembra slavodobitno nabrajao “40 drugih gradova, koji ostaju na teritoriji RS”. Tako je zadovoljio sav taj šarlatanski ratni ološ, trijumfirajući zbog novog imena za pola Bosne. Holbruk je do kraja života žalio zbog toga.

“Nomen est omen” (ime je sudbina), a ostalo su uglavnom nijanse. O tom imenu u Dejtonu Milošević nije trebao ni razgovarati, jer koplje se lomilo oko rata i mira. Pa se, sukladno semantičkoj grešci, pola države BiH u Beogradu još tretira kao ratni plijen; RS je i danas na političkom poslužavniku “nezaboravne” srpske ratne plejade Vučića, Dačića i Šešelja?! Sve teče, sve se mijenja, samo su oni u Srbiji još na vlasti.

Mišolovka i amanet

Kada je izgledalo da su pregovori u Dejtonu propali, Milošević je s Franjom Tuđmanom 20. novembra 1995. opet svratio u Kristoferovu kancelariju predlažući opaku mišolovku za Bosance: rekao je kako Aliju Izetbegovića, ako ne pristane, treba prozvati da je za nastavak rata. Jer, Beograd i Zagreb su, nakon svega, za mirnu Bosnu. Baš kao i danas. Samo što Bosanci od toga ne znaju da se brane.

Niko, ama baš nijedan bosanski pregovarač tih posljednjih dana u Dejtonu nije dovodio u pitanje neprikladno ime manjeg bh. entiteta, jer diplomatska trgovina se vodila u drugom pravcu. Mnogi su, valjda, vrištali u sebi. “New York Times”, koji je svakog dana objavljivao hroniku dejtonskih pregovora, napisao je tada, citirajući jednog zapadnog diplomatu, kako “Milošević, s ove razine (1995. godine), gleda pet do deset godina unaprijed”.

Ustvari, gledao je mnogo duže! Otuda ovaj komfor u Beogradu, uz sve slatke riječi, ali i sve češće manifestacije iste politike prema Bosni.

Neshvatljiva je neukost bosanskih političkih izabranika koji, za razliku od Amerikanaca, ništa nisu naučili iz svojih dejtonskih grešaka. Zato Aleksandar Vučić olako izgovara da za Srbiju Dejtonski sporazum “ne postoji”, jer se “on odnosi (samo) na BiH”. Pa, Bosna ne smije da tura svoj nos u srbijanske poslove, ali zato Srbija može u bosanske!

Hoće li BiH priznati Kosovo ili neće? Prema njemu, Srbija i Hrvatska, kao garanti iz Dejtona, treba da se miješaju u unutrašnje stvari u BiH. Ne dozvoljavajući, recimo, da se Ustav Bosne i Hercegovine mijenja bez pristanka Beograda i Zagreba?!

Radi svih neukih, utučenih i preplašenih “nas”, Amerikanci imaju najveće pravo i obavezu braniti Bosnu od takvih srpskih garancija. O da, Bosna jest američki amanet. Taj bi se narativ morao dosljedno slijediti.