Jadno je bilo gledati sve one koji su ostajući, kako se to činilo, taoci vlastitih nacionalnih mora s obje strane Drine, nakon svega, “morali” braniti Ratka Mladića, ali ipak prozirno, iz samo svojih, ličnih interesa. Onako, glumatajući ponižene, uvrijeđene i neke ljutite ljude.  

Ljuta rijeka

Fenomenologija uzdignutog i smrknutog čela, tamo gdje bi moralo biti kajanje, duboka tuga i ponizan pogled - zapravo je čista patologija, jer ljudskost je u biti jednostavna kategorija. 

Ljudi se manje razlikuju po tome koje su nacije ili religije nego između dobrih i loših među nama.

- Svi ljudi prave greške, ali dobar čovjek se povlači kad zna da je njegov pravac pogrešan, želeći ispraviti to zlo: “Zato je i ponos zločin” - napisao je Sofokle u najčuvenijoj antičkoj tragediji “Antigona”.

I u balkanskoj tragediji izražen je taj gorštački, ali i lažni, umišljeni nacionalni “ponos”, kojim se liječe vlastite frustracije, često s neshvatljivom osvetoljubivošću nad nemoćnim i nevinim. 

Tako se nanosi šteta sebi i svojima. 

I Ratko Mladić se u najranijoj mladosti otisnuo iz sličnog ambijenta, o čemu ovih dana ponovo pišu novine od Atlantika do Pacifika, prikazujući slike maglovite bosanske varošice, njegovog rodnog Kalinovika, svega sedamdesetak kilometara južno od Sarajeva. 

I kako Mladićevi zemljaci još ponosno izgovaraju da je đeneral - njihov heroj?!  

Govore gotovo horski anketirani stanovnici Kalinovika, kroz koji protječe Ljuta rijeka i živi preostalih oko 2.500 ljudi, djelujući opijeno, od jeftine rakije ili svjetlosti medijskih reflektora, vrag bi ga znao. 

Epski drže do “svoga”, ne razmišljajući puno o svom - ekonomskom, pa i kulturnom izbavljenju.

Bez obzira što boli, najbolje je i o tome filozofski - s ljubavlju prema mudrosti: Valja nam, naime, shvatiti, da su “siromaštvo i glad roditelji rata i zločina”, rekao je Aristotel.

No, medijska pozornost iz Haga zasigurno neće još dugo osvjetljavati njihov garavi sokak, nazvan po zločincu koji se rodio među njima. Valja se spremiti za sutra! Uskoro će opet ostati zaboravljeni od političara poput Dodika, Ivanića, Govedarice i ostalih, koji ovu hašku presudu ne tumače ni filozofski ni ljudski, već kao novu priliku da opet izborno ušićare.

Tako je to kad se patriotizam uposli kao klijentelizam, pa se i ljudi predugo tretiraju kao (izborne) brojke. Moglo se to, nažalost, zadugo i na temelju danonoćne kuknjave o nacionalnoj ugroženosti. Spašeni su (bili) tek oni koji iz tog kruga bježe, glasajući protiv “svojih”. 

Kako drugačije pročitati Dodikove i Ivanićeve negatorske pamflete nakon izricanja presude glavnom srpskom ratnom generalu.

I to baš u trenucima dok se Aleksandar Vučić bar verbalno distancirao uz poruku: “Onima koji žele da se vrate u prošlost - sretan put”.

Krvavi sliv

Naravno, problem velikih govora, često i onih Vučićevih u Beogradu, za razliku od nekih provincijskih u Bosni, ostaje nedosljednost, pa i koristoljublje; svoje plakate “Bulevar Ratka Mladića” Vučić više nema potrebe lijepiti, jer je ostvario skoro sve svoje ambiciozne ciljeve. 

Ali, zato svoje jeftine i naivne slogane, u stilu “Mladić je naš heroj”, po bosanskim varoškim kapijama gdje se kače crne čitulje i oglasi o prodaji polovnih auta i zahrđalog alata nastavljaju lijepiti oni koji su vjerovali beogradskoj propagandi, da (samo) svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi. A svi drugi - drugačije.  

Pred nama je iznova trenutak kad i Bosna mora krenuti dalje - sa svim svojim patnjama, zakasnjelom, nepotpunom i nedovršenom, ali ipak sudski izrečenom, a ne političkom pravdom. 

Ma koliko sve ovo oko presude Mladiću izgledalo kao sitno rešeto kroz koje sporo otječe rijeka bola, ovo jeste pravda koja otvara um, a ponegdje dušu i srce, onima kojima je do istine stalo.

Poput Srđana Šušnice, naprimjer! Ovaj slobodoumni sociolog iz Banje Luke onomad nas je podsjetio da Srbi u Višegradu više nikom ne preporučuju drinsku ribu. Znaju oni da je Drina odavno tekuća grobnica, koja preko svog krvavog sliva - i Beograda, otječe sve do Crnog mora.

Bez obzira što o tome govorili pohlepni političari ili propuštao izreći Haški tribunal, sve je više onih u Bosni i okruženju koji (više) ne žele poricati zločine. Samo s istinom stiže ono što ponekad patetično nazivamo pomirenjem, čak i na vrata onih koje rat nikad nije ni zavadio.

Najporazniji epilog sudske presude Mladiću bila bi ona cinična konstatacija koju je ispisao živući škotski pisac Val Mekdermid (McDermid), kako društvo, da ne kažem jedan narod, ima ne samo političare kakve zaslužuje već i zločince?!

To nije istina, jer Srbi ne zaslužuju Ratka. A, bogami, ni Bosanci Mladića.