U decembru se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom. To su ravnopravni građani. Na papiru. No, jesu li njihovi životi uistinu životi ljudi s punim dostojanstvom? Bez omalovažavanja i dodatnih poteškoća? Nažalost, nisu. Prije nekoliko dana razgovarala sam s jednom majkom. Kćerka joj je nepokretna. Srednjoškolka. Iz malog mjesta u BiH. Kćerka ide u zavod umjesto u neku srednju školu.
Pravo na kretanje
Molila je majku da je tamo upiše. Ovako je majci objasnila. "Ja ne mogu više podnijeti taj pritisak oko sebe. Moraju me nositi po cijeloj školi da bih bila u kabinetu predmetne nastave. Moraju me gurati po dvorištu kad je odmor. A neki često nemaju razumijevanja za mene, pa samo pomaknu moja kolica da im ne smetam u dvorištu ili holu. Hoću negdje gdje ću se spokojno osjećati."
Majka je bila tužna, ali s mnogo uvažavanja kćerkinog stava. Danas kćerka pohađa nastavu neometano u zavodu koji je prilagođen i njenim potrebama, ali i dalje nije spokojna, jer joj se vršnjaci znaju narugati ili nasmijati u prolazu. Majka veli da njih ne diskriminiraju, nego im samo "okrenu leđa" ili "se smiju" djevojci. Dodaje da ona i kćerka ne traže ništa osim malo poštovanja. A poštovanje se odnosi na šta? Pa upravo na poštivanje ljudskih prava i na nediskriminaciju.
Oduzeti nekome dostojanstvo i obezvrijediti ga u ljudskosti znači ugroziti njegova prava i izložiti ga bolnoj diskriminaciji. I veli još: „Ne diskriminiraju nas, nego nemamo dovoljno pristupa objektima za kćerkina kolica“. Onemogućiti nekome ko ima potrebu za kolicima pristup javnim objektima znači upravo najdrastičniji primjer diskriminacije osoba s invaliditetom, jer im se uskraćuje pravo na slobodno i neometano kretanje.
Drugi ništa manje potresan slučaj jeste slučaj slijepog studenta koji je molio da snima predavanja kako bi lakše učio prateći tonski zapis. Profesor je to odbio rekavši da je takvo što protuzakonito i da od tog nema ništa, te da se student snađe kako zna. S obzirom na to da gotovo nigdje nema udžbenika na Brajevom pismu, pa tako ni na fakultetu koji je želio pohađati, mladić je morao odustati od studija. Bez obzira na dopise koje je slao upravi fakulteta, njegovom zahtjevu nije udovoljeno.
Strah pedagoginje
Ovo me podsjeti na jednu usplahirenu pedagoginju ugledne škole koja se prepala da joj je učenik snimao nastavni sat, pa je tražila stroge sankcije za njega. No, nije li nastavni proces javan? Čemu strah i bojazan od snimka sata koji je, vjerovat ćemo, realiziran u duhu najboljeg učitelja? Dakle, u prvom slučaju je mladić morao napustiti studij iako je birao da bude uključen u obrazovni proces, a u drugom učenik kažnjen jer se pedagoginja, zapravo, prepala sebe same na svom satu.
I tako dok u svijetu, u uređenim zemljama, institucije vlasti i građani imaju razumijevanje prema osobama s invaliditetom, ali i razvijene strategije pomoći, u jednoj maloj zemlji na Balkanu ta prava nikog ne zanimaju. Osnovne i srednje škole su mahom neprilagođene potrebama djece u kolicima. Koja im se poruka time šalje? Da građanske škole nisu za njih. Da svoje obrazovanje traže u specijaliziranim institucijama. A toliko spominjana „inkluzija”? Ma koga briga za to.
Ako je posrijedi neki dobar projekt da se progovori javno o potrebama osoba s invaliditetom, dobro i jeste. Ako nema projekta, nema ni inkluzije ni potreba drugih. Dok god nijemo posmatramo ljude s invaliditetom oko nas ili čak okrenemo glavu od njih, jer nas se ne tiču, dotle hranimo diskriminaciju i kršenje ljudskih prava. A to nije u duhu društva za koje se svi na riječima zalažemo, zar ne?
