U decembru se obilježava Međunarodni dan ljudske solidarnosti. Ovaj dan je ustanovljen tek 2006. godine. Ali, eto, nikad nije kasno. Kažu da smo solidarni ako nekoga podržavamo u uspjesima ili bodrimo da prevaziđe neuspjehe, tretirajući ih kao svoje vlastite.

Briga za drugog

Bez obzira na definiciju, ova riječ me uvijek podsjeća na rat. Rat je vrijeme u kojem se najbolje provjerava odnos jednih prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Sjećam se avgusta te 1992. godine i neke furunice napravljene od pretis-lonca. Kako je samo ta spravica mogla da drži toplotu i nakon jednog naloženog drvceta. Skupili smo se u zaštićeni dio ispred ulaza u zgradu i donijeli sve što smo imali. Svi stanari. Ispade tu neki dobar kruh i grah. Svi smo sretni u podrumu jeli. Sretni što smo živi i što smo nešto prezalogajili. Sjećam se i susjeda koji mi je znao tiho pokucati na vrata, odlomiti pola od svog kruha i dati nam da jedemo taj dan. Ma šta taj dan? Dva-tri dana. Eh, ali evo sjetih se i jednog prijatelja koji mi je ukrao čokoladu koju sam u koverti dobila od kume iz daleka svijeta. Rekao mi je tad: "Halali, jela mi se čokolada". Ma nije problem oprostiti, nego gdje je tu solidarnost? Briga za drugog? Odgovornost?

Kako je ratno vrijeme odmicalo, te solidarnosti među ljudima je bivalo sve manje. Kao da ju je rat iscrpio. Često sam znala reći, ma proći će sve ovo. Ovolika patnja će ljude oplemeniti i bit će još bliži jedni drugima. Brinut će jedni o drugima sretni što su živi i što mogu počinjati životne priče ispočetka. No, negdje sam pogriješila. Kako je mir odmicao tako su ljudi postajali udaljeniji jedni od drugih. Nestade brige. Javi se tu i tamo u nekim velikim akcijama, ali nestade brige društva za brigu u društvu. Ostade društvo prepušteno samo sebi uz neki prešutni rat svih protiv svih.

Djecu u školi ne uče brizi za druge. Čak te druge često definiraju kao strance i zle. Radije se okupe, istina i tu u malom, veoma malom, broju pa prosvjeduju za neke daleke narode i njihovo dobro, a ona solidarnost jednog društva unutar samog njega prosto kao da smeta odnekud uhodanoj netrpeljivosti. Slušajući vijesti, često pomislim da je zavladalo neko pravilo: samo neka susjed nema, pa makar ni ja ne imao.

Poučna priča

Sjetih se sad i jedne poučne priče. Neki seljanin je sijao najbolje sjeme za svoje usjeve. I zaista, imao je najbolje usjeve. Kad su ga pitali zašto ne proba sa slabijim sjemenom koje je jeftinije, rekao je da bi mu se takvo loše sjeme uz vjetar vratilo od susjeda. A ovako ima i za njega i za susjeda.

Sjeme solidarnosti se podjednako pažljivo mora sijati. Jer, upravo ono što posijemo, posebno kod djece dok su još mala, vratit će nam se kao plod. A plodovi koji su gorki i koji truju druge na kraju će i nas same otrovati ili u glad otjerati.

Kad sam bila dijete, nisam razumjela šta znači mudrost starijih koji su znali reći da ”sirćetli sud sam sebi škodi”. Danas, čini mi se da znam i nastojim da znaju i mladi oko mene. Koliko oko nas ima takvih ljudi koji su sami sebi naškodili, jer se na druge nisu obazirali! Stoga briga za drugog, a posebno onog drugačijeg, mora biti zadaća svakog čovjeka. Solidarnost nije definicija u knjizi - ona se živi i njeguje.