Subota, 16. decembar: Neshvatljiva ilegala

Otvaramo danas 2. festival "Dani Jurislava Korenića". Posljednje pripreme. Trema, uzbuđenje, teatarska strast. Spremačica u Kamernom teatru, naša draga Mejra se skockala, nova frizura, decentno pojačan make-up. To je njen odnos prema Festivalu. Genijalno. Kamerni je čist, sređen, miriše. Glumci Narodnog pozorišta otvaraju Festival predstavom "Kralj Lir". Zapravo, zvanično otvaranje pripalo je kao i prošle godine teta Desi Korenić, supruzi Jurislava Korenića. 92 su joj godine. Nevjerojatna energija. Sve nas zabavlja sjećanjima na svoga muža. I ona je uzbuđena. Mirza Ibrahimpašić, sjajan čovjek prije svega, a onda i volšeban slikar, poklanja nam dva portreta Jurislava Korenića u ulju. To je njegov "vjetar u jedra" Festivalu. To je njegova želja, mala vinjeta vraćanja Uce na mjesto koje mu pripada. Neshvatljivi su ta dugogodišnja ilegala i marginaliziranje Jurislava Korenića. Postament teatarskog života u Sarajevu i BiH. Ko nema kulturu sjećanja, taj nema ni kulturu življenja.

Ništa ne počinje od nas. Jurislav Korenić je živio život u koji stane nečijih sedam. Osnivač Kamernog teatra 55, osnivač MESS-a, osnivač Pozorišta mladih, osnivač prve profesionalne zajednice pozorišta BiH, reditelj 16 predstava u Kamernom teatru, dramaturg, prevodilac dramskih djela, džez muzičar i ko zna šta još. Zar smo na ovakvu biografiju šutjeli godinama? Ne godinama, nego pune 42. Toliko je prošlo od dana kad nas je ovaj veliki čovjek napustio.

Živjeli „Dani Jurislava Korenića” u Kamernom teatru 55!

Nedjelja, 17. decembar: Kovačnica emocija

Prvi dan Festivala. I odmah emotivan. Imamo promociju knjige o svima nama, a meni posebno dragom Draganu Gagi Nikoliću. Knjiga imena „Gospodin mangup“. A većeg mangupa u ovom našem, glumačkom, svijetu nije ni bilo. Hoće li biti? Možda. Vjerovatno. Ne znam. Znam da je meni glas drhtao dok sam govorio o njemu. Lijepo je počeo ovaj naš festival. Emotivno. Drugačije ne bi imao ni smisla. Kad bi bio samo smotra, pa makar i najvećih spektakala regiona, to ne bi bilo to. Ipak je ovo Kamerni. Kovačnica emocija. Odavde ljudi izlaze promijenjeni. Oplemenjeni. Lakši. Da lakše podnesu ovu nepodnošljivu težinu opstajanja.

I onda nakon Gage Makedonci. Makedonski narodni teatar i jedan sasvim fenomenalan Bergman. „Razgovori u četiri oka“ i autentična teatarska magija na našoj sceni. Sasvim je drugačiji osjećaj kad stojim na sceni, i kada sam dijelom tog najljepšeg osjećaja na svijetu, i kada sjedim u publici, i kada sam opet dijelom tog najljepšeg osjećaja na svijetu. Nema tu granice. Predstava je kolektivni čin. Kada je napravljena kako treba. Tad svi učestvujemo. A sinoć smo učestvovali. Jedva čekam sutra.

Ponedjeljak, 18. decembar: Neobjašnjivi fenomen  

Večeras se spremamo za spektakl. Ali, ne u onom jeftinom, holivudsko-bolivudskom značenju, gdje se ne zna ko pije, a ko plaća. Večeras očekujemo teatar. U punom smislu te riječi. Dobar tekst, dobar koncept i još bolja gluma. Dok sam sjedio na promociji fenomenalne knjige o Lauri Papo-Bohoreti, toj nevjerovatnoj Sarajki i prvoj istinskoj feministici Balkana, pomislih - evo, opet se sve nekako uklapa i poklapa. Knjiga o Lauri, a predstava o Tesli. Tesla je moja intelektualna opsesija. Neobjašnjivi fenomen. Još jedan u nizu bisera koji su otkriveni na ovom našem balkanskom đubrištu historije. Ovdje, gdje god čovjek malo 'zagrebe', pronaći će nešto nevjerovatno. Treba se samo malo potruditi. Samo malo imati viziju. Bog nam je dao plodno tlo za sve. I za nauku i za umjetnost. Plemenitost i hrabrost. Ljubav i mržnju. Bure baruta od krvi i meda. Na dunjaluku ga ovakvog nema. I bi „Tesla anonimus“, i ostade sve samo ne anoniman. Zavrti nas i ponese u svoj sinestetički svijet nauke i čarobnjaštva. Ostasmo bez daha, a Festival se još ni zahuktao nije. Iako znam šta nas čeka, jedva čekam sutra.

Utorak, 19. decembar: Kao da smo Brodvej 

Groznica. I prava i ona festivalska. Jednu ignoriram, a drugu još dohranjujem. Imam ja utakmica u nogama, i kao glumac, i kao gledalac. Znam šta znači takmičiti se i šta znači pripremati sve u posljednjih pet minuta, navrat-nanos. Od 'štapa i kanapa' napraviti da sve izgleda kao da je od zlata. I onda izaći na scenu, napola sluđen od brige hoće li sve biti kako treba, hoće li svi uraditi svoj dio posla. I onda – mrak. I onda – svjetlo. I onda – magija. Danas imamo dupli program. Dvije predstave, jednu za drugom. Mali je Kamerni, a radimo kao da smo Brodvej. Gledam inspicijente i tehniku, imaju svoju predstavu. Kao da je balet, samo umjesto baletana i balerina gledam te vrijedne ljude kako sklapaju scenografiju, postavljaju svjetla, unose i iznose. Na sceni – haos. Ali, organiziran. Uigran. I, nekako mi se srce nadima, kao da smo osvojili neku nagradu. To je Kamerni. To su ti ljudi. Red u ludilu. Bespoštedni i hvalevrijedni profesionalizam. Imam ja utakmica u nogama. Nagledao sam se svega. Ali, jedan je ovaj naš Kamerni. Baš me čini ponosnim. Sklanjam se da ne smetam. A navečer, idem da uživam u tom njihovom trudu. Predstava s Kosova. Enver Petrovci. Legenda. Predstava iz SARTR-a. „Savršen kroj“. Savršeno skrojena. I dok noć odmiče ka jutru i pita me mislim li ikada ići spavati, ja ne mogu a da ne pomislim kako je ovo jedini posao i jedino mjesto na svijetu na kojem mogu biti. Nema dalje. Jedva čekam sutra. Ali, zaista.

Srijeda, 20. decembar: I opet, jedva čekam sutra... 

Već smo na polovini. Na 'pikliću'. Svi smo umorni, svi radimo od 'zvijezde do zvijezde'. Svi jednako i punog srca dajemo sve od sebe, svi kako znaju i umiju, i još preko toga. Sve mislim da nas i Uco odnekud gleda i zadovoljno klima glavom. Dobro je to. Samo tako. Večeras očekujem lom. Dolazi nam Kokan Mladenović sa „Jami distriktom“. Dolazi nam ludilo. Imamo i promociju knjige Svetislava Basare „Anđeo atentata“. Samo ta promocija dovoljna je da čovjeku ispuni dan. Gledati i slušati Basaru uživo dok govori o svom radu, neprocjenjivo je. Imati priliku sjesti s njim, s čovjekom od krvi i mesa, a neprikosnovenom legendom pisane riječi, nešto je što čovjek nosi sa sobom do kraja života.

Poslije predstave - muk. A onda - haos. Aplauz koji zaglušuje. I nikako ne staje. Čista energija. Teatar u čistom obliku. Ko nije vidio, ne zna šta je propustio. Ko je vidio, ostaje zauvijek promijenjen. Ispunjen. Kako sam sretan što imam ove prilike u životu. Kad bi čovjek na jednom mjestu mogao vidjeti ovoliko dobrih i lijepih stvari? Znam ja, ima još festivala, ali, ne znam… čini mi se da je ovaj posebno poseban. Jesam li pristrasan? Iskreno, briga me. Zajedno sa svim ljudima koji su tu ja uživam. Je li mi dosta? Nikad. Jedva čekam sutra…

Četvrtak, 21. decembar : Zato volim pozorište

Rijetke su prilike da u ovoj našoj nakaradi od politikom izmanipuliranih geografija imamo priliku svi zajedno sjesti i pokazati prst onima koji nas bešćutno tlače i dijele. Kad imamo priliku reći šta i kako nas boli. I ne biti osuđeni zbog toga. Nema prozivke. Zlih komentara i jezika. Zato volim teatar. Imamo priliku progovoriti. O svemu. Ne samo o politici već i o životu. O ljubavi. O dobru i zlu. Imamo priliku reći da kad nešto smrdi, onda stvarno smrdi. I uprijet' prstom u to. Banjalučka predstava „Sinovi umiru prvi“ je uradila upravo to. Došli ljudi i rekli šta ih boli. Iz svog ugla. A mi, opet, iz svog, sve to shvatili. Kad se udariš, boli, pa udario se ti u Zimbabveu ili na Bajinoj Bašti. Ko hoće da razumije, razumjet će. Ko neće, i da mu nacrtaš kredom u boji, ništa skontat' neće. Ne zato što ne može, već zato što neće. Al', nije naše da mijenjamo ljude. Naše je da im pokažemo da je to moguće. Zato sve ovo ima smisla. Zato volim pozorište. Zato je ovo jedini posao kojim mogu da se bavim. A ovaj festival mi je opet otvorio oči. I srce. Kako je lijepo i plemenito biti dijelom njenog veličanstva - Umjetnosti. Nije ovo nikakva blasfemija. To je ljepota ovog poziva u punom smislu te riječi. Bliži se lagano i kraj Festivala. I sretan sam i tužan. I umoran. Ali ne toliko da sutra odmah ne krenemo s pripremama za treći. I ne samo ja. Svi mi. Jedva čekam sljedeći…

Petak, 22. decembar: Čestit Božić

Sutra zatvaramo Festival. Dijelimo nagrade. Sjajni „Alegro“ održat će koncert u čast laureata.

Sjedim u kancelariji Kamernog teatra i gledam u vrapca koji na snježnom simsu naše kuće komada krišku hljeba. Čudan osjećaj. Priveli smo kraju veliki posao. Još jedna kolektivna pobjeda Kamernog teatra 55. Od Mejre i Edite, preko portira i dekoratera, naše fenomenalne tehničke ekipe, preko dvije Mirele, Semre, Jasmine, Senade, Azre, Rade, Merside, Minke, Mukija, Mirse, Radeta i Senada, Vedrana i Mirze, pa sve do tog izmistificirano brutalno napornog mjesta rukovodioca i potpisnika ovog teksta. Brutalno naporno dodato je zbog moje mazohističke energije, gubljenja na tjelesnoj težini, pojačanog inzulina, deset neprospavanih noći, bolesne lijeve noge, propuštenih poslova, temperature 38, dočekivanja i praćenja 280 gostiju, unošenja stolica onima koji nemaju karte, a mole da pogledaju 'Teslu' Gavelle iz Zagreba. Večeras je Hemon. „Knjiga mojih života“. Veliki pisac, veliki glumci. Odlična predstava. Nije što je naša…

Teatar je uvijek tragao za smislom, otvarao probleme i popravljao ljude.

O koliko smisla i ljepote, dragi čitaoče, ima u "Danima Jurislava Korenića."

Hvala ti, Uco, za sve što si nam ostavio i čime si nas zadužio. Hvala ti za osjećaj ljepote koji ovaj svijet sve teže shvata. Snijeg i dalje provijava.

Hvala i Tebi, Bože, što poslije dugo vremena šalješ pahulje za Badnjak i Božić.

Čestit Božić i vidimo se na 3. festivalu "Dani Jurislava Korenića".