Pritisnite "PLAY" za reprodukciju zvuka.

Osvrt s američke verande: Čije je dugme veće

Piše: Erol AVDOVIĆ
06.01.2018 15:14
A
A
A

Oduvijek su riječi američkog predsjednika bile najvažnije oružje Slobodnog svijeta. Više nego sve bombe, nuklearni ili biohemijski arsenal koji posjeduju Amerikanci. Principi, vrijednosti, diplomatija, pa tek onda najjača svjetska armada. Samo budala može pomisliti da bi se moglo ratovati aktiviranjem samo vojnih potencijala.  

Slučajni rat

Zato su sve do Donalda Trampa (Trump) one najvažnije predsjedničke riječi - o ratu i miru - bile dozirane i filigranski mjerene prije nego što bi ih šef Bijele kuće izgovorio. Ali, imajući Twitter, za Trampa je taj predsjednički protokol prestao da važi. Što je najgore, društvene mreže postaju i hrana uspaljenih neznalica, dobrovoljaca neke buduće katastrofe. I mnogih Trampovih obožavalaca.

Sve od predsjednika Kenedija (John F. Kennedy), koji se 1962. godine uspio dogovoriti s Nikitom Hruščovom da se izbjegne (treći svjetski) rat, pa evo do Trampa, vladala je ta racionalizacija objektivnog straha u kome je popuštanje s Rusima uvijek bilo iznad svega. Ali, vremena se mijenjaju.

Nakon što je sjevernokorejski diktator najavio da želi pregovore s Južnom Korejom te da bi nuklearno oružje upotrijebio samo ako njegova zemlja bude napadnuta i, usput, da mu je “atomsko dugme” uvijek pri ruci, predsjednik Tramp odgovorio je impulsivnim tvitom kako je njegovo “dugme veće” i za razliku od onog koje je nadohvat Kim Jong-unu, američko stvarno radi.

Sada, kada Kinezi dolaze, igra s korejskom vatrom upravo u kineskom dvorištu opasna je čak i kad se radi o ratu riječi. Rat uvijek i počinje riječima! Potom slijede slabe procjene – ko je jači, a ko slabiji; pri čemu samo kockari misle da mogu nabrzinu dobiti mnogo.

Nakon najnovije retoričke paljbe između Trampa i od njega skoro 40 godina mlađeg Kima, u Americi je opet oživljen tzv. mit o slučajnom ratu. Državnik koji je spreman da otpočne rat, iako je svjestan (nuklearnih) posljedica, potpuni je luđak, ni manje ni više, nalik Hitleru, navodi američki povjesničar Džejms Nolt (James), koji o liberalnoj teoriji rata piše u istoimenom eseju.

Amerikanci se sada prisjećaju i pruskog teoretičara Karla fon Klauzevica (Clausevitz), kojeg Balkanci često citiraju da je “mir nastavak rata drugim sredstvima”. No, Klauzevic je znan i po tome što je rat opisao kao “krvavu trgovinu” ili, akademskije, kao produkt polarizirane političke ekonomije, nakon čega je u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća uslijedio fašizam.

Tragične greške

Za razliku od toga, Prvi svjetski rat, uz one pucnje Mladih Bosanaca u Sarajevu 1914. godine, recimo, u djelu američke historičarke Barbare Tušman (Tuchman) “Avgustovsko oružje” opisan je kao tragična greška. A ne kao nagomilana nepravda.


  • Sjevernokorejskom diktatoru Tramp je odgovorio impulsivnim tvitom Sjevernokorejskom diktatoru Tramp je odgovorio impulsivnim tvitom

Nije baš tako, tvrde oni koji preciznije studiraju historiju, posebno onu koja (nam) se ponavlja. Nije sve puka slučajnost, čak i kada za vrhovnog zapovjednika imate naizgled razbarušenog tipa kakav je Donald Tramp. Jer, dok se neko, možda, neodgovorno igra riječima, iza scene se vuku ozbiljni potezi. Povijest se mora uvažavati!

- Ruski vojni ataše u Beogradu, radeći blisko sa šefom obavještajne službe srbijanske vojske, regrutirao je grupu da (1914.) ubije austrougarskog prestolonasljednika (Ferdinanda). Ruski su lideri pogurali ovaj riskantni projekt zbog toga što je njihova agenda bila da (Prvi svjetski) rat počne čim prije, a ne kasnije - piše Nolt u eseju.

Bez obzira na neposredni povod, Prvi svjetski rat, kao ni onaj drugi, nije bio slučajna svjetska kataklizma, navodi ovaj američki autor. Dodaje i kako Donald Tramp ovoga časa “može vidjeti značajnu političku korist provocirajući rat sa Sjevernom Korejom”. I da taj rat, nažalost, “nije nimalo teško isprovocirati”.

Nije, dakle, najvažnije čije je dugme veće ili ubitačnije, ali jeste razumjeti na vrijeme da ovaj američki predsjednik neće prezati da pritisne dugme. Na to ga navodi možda onaj ko bi mogao potpaliti iskru rata u koji će mnogi uletjeti zato što računaju da imaju više tenkova ili nosača aviona – svejedno.

Ratovi mogu koristiti manjoj grupi ljudi, ali većina plaća najskuplju moguću cijenu. Kao što se to, svjedoci smo, dogodilo i u našem bosanskom mikrokosmosu.

Dok ovo pišem, sjećam se kilometarske kolone srbijanskih tenkova koja je prošla ispod mojih sarajevskih prozora na Dobrinji u rano jutro 5. aprila 1992. godine. Odlazeći ravno na historijsku lomaču.