Prvi januar je Svjetski dan obitelji. Koliko simbolike u danu kojim počinje nova godina. Obitelji bi tog dana trebale biti na okupu. Kao nekada kada je obitelj bila najvažnija i nezamjenjiva. Reći će neko: ali nekad se lakše živjelo. Plaća prvog u mjesecu, vrtići i škole besplatni. Ljeti u Zeleniku sa školom na more. Zimi u neki topli planinski dom. Zimnica, preko preduzeća, uvijek u decembru.  

Vrijeme trči

Regres pred ljeto, a trinaesta plaća na kraju godine. Na jelki, a sva su je djeca imala, bile su okačene zlatne i crvene bombone i svjećice na štipaljku. Prskalica je bila okačena na luster da bi osvijetlila čaroliju nove godine i obitelji na okupu. Nekad su obitelji bile uvijek zajedno. I to bez mobitela i društvenih mreža. A danas? Danas je trka s vremenom i novcem pobijedila obitelj. Sjećam se jedne Gorane. Zvrkica plavih očiju i plave kose. Imala je baku i dedu na selu. Uvijek im je išla na raspust.

Radovala se igri s djecom sa sela i bakinoj puri s mlijekom. Tamo nije bilo tjeranja. Baka servira, pa ko hoće, hoće, a ko neće, i ne mora, ali nema ništa drugo. Deda joj je bio strog i pravedan čovjek. Živjeli su od mirovine i Gorani uvijek u đačku knjižicu stavljali koji dinar. Za nagradu što dobro uči. Ali, malo je to novca bilo, da se dijete ne pokvari. Noću, kad sve zahladi, sjedili bi ispred kuće uz vatru i pričali. O svemu.

Kako se, opet, nekad davno živjelo i koliko je ljubavi bilo među bližnjima. Danas znam majke koje žure za karijerom i djecu koja idu na hamburgere i pizzu. Kažu: zato što vole tu hranu. Ma hajde! Da je kući spremna supica s domaćim noklicama od griza i kolutovima masnoće, pa i ona djeca koja ne vole da jedu mnogo bi se radovala toj domaćoj atmosferi. Ovako, kažu da vole brzu hranu. Ali, isto tako brzo i žive. Roditeljima šalju kratke poruke preko mobitela pisane nekim novim jezikom. Nema više lijepih poruka na papiru krasopisom ispisanih, nego se piše u skraćenicama. Jer, nema se vremena. Vrijeme trči, a i mi s njim. Sve dalje od obitelji.

Nazira i djeca

Sve dalje od pure i mlijeka, od noklica s grizom, a sve bliže životu bez ljudi. Životu sa sjenkama koje kroz kuću protrče pored nas i onda kad se desi tragedija, ko je kriv? Društvo? Pa i nije. Krivi smo mi koji smo zaboravili na radost zajedničkog života. Dijete treba društvo svojih ukućana. Treba i pohvalu i prijekor. Samo da je primijećeno. Ne odbačeno. Dijete treba priznanje da bi priznavalo. I prenosilo tu vrijednost dalje. Da bi raslo s ljubavlju i bilo učeno ljubiti. A ljubiti se može samo ako to naučiš od onih koji te vole. Bila je i jedna Nazira. Nije radila. Imala je petero djece i svi su jeli uglavnom stari kruh i uljevak. Nekad je to pita s mnogo krompira i nimalo mesa. Ali njeni su bili bogati, jer su bili zajedno i dijelili dobro i zlo. Radovali se večernjim susretima na kojim bi svako pričao šta mu se dešavalo tog dana. Znam i jednu Maju iz komšiluka koja je jedva čekala da i njoj daju malo, samo malo, tog starog kruha s Nazirine trpeze. Nije to bila hrana da utoli glad, previše je toga imala u svojoj kući, nego da nahrani ljubavlju.

I tako, nove godine počinju u znaku slavljenja obitelji. Obitelji nisu i ne smiju biti tek puko mjesto za preživljavanje, nego mjesto za pažnju i ljubav. Tu učimo ili propuštamo naučiti najvažnije životne lekcije.