KOLUMNE

Akademik Muhamed Filipović: Velika Britanija - uspješan početak

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

6.1.2018

Britanci su još od uspostavljanja odnosa između naše dvije zemlje pratili moj rad, a o meni su znali sve što ih je zanimalo i zbog mog veoma aktivnog učešća u radu konferencije o miru u Ženevi i kad je Predsjedništvo BiH zatražilo agreman za moje imenovanje, odgovor je bio promptan i cijela procedura je bila završena za sedam dana.  

Loš znak

Tako se dogodilo da sam se morao nabrzinu razdužiti u Bernu i otputovati u London, gdje me je, prema riječima našeg ministra vanjskih poslova Irfana Ljubijankića, čekao lijep doček.

Lijep doček se i dogodio, ali samo s britanske strane, dok je otpravnik poslova naše ambasade, jedan mlad, arogantan, prevrtljiv i nekulturan, a pogotovo potpuno neuk u stvarima politike i diplomatije, čak bi se moglo reći i čovjek s niskim kvocijentom inteligencije, ali značajnom dozom lukavosti, dočekao „na nož”.



Morao sam se nabrzinu razdužiti u Bernu i otputovati u London

Iako je kao otpravnik poslova (bio je asistent na Mašinskom fakultetu, a postavljen je za diplomatu najvišeg ranga (ministar savjetnik), bio dužan da mi pripremi rezidenciju, slično onom što sam doživio u Bernu s jednim drugim otpravnikom, nije mi pripremljen bilo kakav stan i bio sam primoran više od mjesec i po živjeti kao gost u stanu jednog savjetnika koji me je primio, kako se kaže, na konak. Taj stan se nalazio oko sat vožnje od mjesta gdje se nalazila naša ambasada.

Niko nije ni prstom maknuo da mi se pripremi rezidencija ili barem pristojan stan, iako sam mjesec ranije najavio dolazak sa suprugom i sinom, snahom i jednogodišnjom unukom s kojima sam živio. Bio je to loš znak, ali šta je, tu je. Imao sam mnogo važnijeg posla nego brinuti se o stanu, a znao sam da svaki seljačina u našoj zemlji misli da je on Bogom dan da bude vezir, pa sam prešao preko tog nezakonitog i uvredljivog postupanja.

Svečana audijencija

Odmah po dolasku obaviješten sam da se priprema moja audijencija i predaja akreditiva Njenom Veličanstvu kraljici Elizabeti. Britanci svaku, a pogotovo tako značajnu priliku, organiziraju veoma pomno i studiozno, pa smo dobili precizna uputstva o svemu što je bilo povezano s audijencijom, od garderobe, načina ponašanja i ophođenja te toka cijele do detalja isplanirane ceremonije koja je obuhvatala vožnju do Bakingemske palače u kraljevskoj kočiji u društvu maršala dvora i svečanog ulaska u dvor i salon gdje diplomati čekaju na audijenciju.

Odmah po dolasku organizirana predaja akreditiva Njenom Veličanstvu kraljici Elizabeti

Predaja akreditiva nije samo akt formalnog predstavljanja nego, kako se i u našem slučaju pokazalo, može da bude veoma značajan događaj za onog ko razumijeva smisao tog čina. Naime, protokol Saint James Courta predviđa da novi ambasador može britanskog suverena zadržavati samo 12 minuta i tom prilikom on predstavlja svoje najbliže saradnike, nakon čega oni napuštaju salon za prijem, on ostaje sa suprugom narednih 10 minuta u razgovoru koji je prigodan.

Međutim, taj razgovor može da bude nešto više nego prigodna razmjena ljubaznosti, kako je to bilo u slučaju ambasadora Republike Bosne i Hercegovine. Audijenciji je sve vrijeme prisutan i ministar vanjskih poslova Velike Britanije, ali on stoji postrani i ne upliće se u tok razgovora.

Ja sam imao utisak o kraljici Elizabeti iz mojih ranijih boravaka na engleskom tlu, a i čitao sam mnogo i o njoj i o njenoj porodici. Razgovor je započeo tako što sam predstavio moju suprugu, nakon čega je kraljica pitala je li ona živjela u Sarajevu u opsadi.

Moja supruga Nadija je odgovorila da je živjela dvije i po godine u tim uvjetima, nakon čega ju je kraljica pitala kako se osjećala u tim prilikama i dobila odgovor: „Vi ste Vaše Veličanstvo, kao i ja, i supruga i majka i razumijete kako se osjeća jedna supruga i majka koja svako jutro isprati iz kuće četiri sina i muža i nije sigurna da će joj se vratiti zbog masovnog bombardiranja i gađanja snajperima svega što se može vidjeti na malom prostoru Sarajeva. Ali, mojim brigama nije došao kraj kad bi se oni živi uvečer vratili kući, jer tada bih trebala da im dam nešto da jedu, a mi smo bili lišeni svega, od vode, zraka, goriva, hrane bilo kojeg vida, pa je to bila dodatna briga i razlog da se osjećam nesretno.”

Primijetio sam da su se oči Kraljice Elizabete zasuzile slušajući riječi moje supruge, što govori o tome da je ona zaista biće dobrog srca i karaktera.

Nakon toga je sama kraljica skrenula razgovor o porodici i njenom značaju, a ja sam to iskoristio da se upustim u razlaganja o porijeklu njene porodice i njenih veza s ostalim kraljevskim i aristokratskim porodicama u Evropi, kao i porodici njene djece po liniji njihovog oca koji nije Vindzor nego Buttenberg, te da joj na neki način time komplimentiram.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.