Foto: F. Fočo

Pritisnite "PLAY" za reprodukciju zvuka.

Novinar Bakir Hadžiomerović: Godišnjica

Autor: Piše
10.01.2018 11:34
A
A
A

Jutro je počelo tradicionalno prigodničarski. Zvono na vratima. Otvaramo. Čovjek dostavlja lijep buket cvijeća. Gerberi, ruže i ljiljani. Deveti je januar, godišnjica. Na televizijama vijesti. Mijenjamo kanale. Na jednom od njih okićeni studio i neuobičajeno veseli voditelji. Na prvi pogled izgleda kao da se nešto važno događa. 

Vani je sivo. Smog neprijatnog mirisa. Istočno Sarajevo. Neradni je dan. Ali većina trgovina je otvorena. Pošta zaključana, pa razglednicu kupujem na obližnjoj benzinskoj pumpi. Prilično izblijedjele i ofucane trobojke vijore se na banderama. Sjedam u kafić-kratki espreso i čaša vode. Konobar je namrgođen, ne pitam zbog čega.

Novine na stolu. Tamo piše da predsjednik Aleksandar Vučić neće doći. I premijerka Ana Brnabić je odustala. Ima, kaže, važnijeg posla. Čitam da će im se u neodazivanju pridružiti i sve strane diplomate, od Vašingtona do Tokija. Doduše, možda se ruski ambasador djelimično uključi u proslavu, ali ni to nije posve sigurno. Oružane snage BiH također se pridružuju bojkotu. Na nas ne računajte, nećemo doći, poručili su. Sa radija marke EI Niš slušam da izvjesni penzioner iz Srbije, ako me sjećanje ne vara Tomislav Nikolić se zove, čestita. “Želim vam da što duže trajete”, mrmlja umirovljenik u Uherov mikrofon…  

Naručujem novi espresso (ovoga puta bez čaše vode), olovka je u ruci. Razmišljam o tome kako da mu napišem ono šta mislim, a da ga pritom ne uvrijedim. Kontam, čovjek se, ipak, maksimalno potrudio. Dao je, što se ono kaže, najbolje od sebe, ali rezultat, objektivno, i nije baš nešto. Jer, razumijete li vi mene, zaustaviti život u pola međunarodno priznate države zbog jedne obične godišnjice, a zauzvrat dobiti duplo-golo, ostati za slavljeničkom trpezom usamljen, bez gostiju, u društvu likova koji mu svakako idu na nerve, sa svim onim ruskim i francuskim salatama, pečenjem, vinom i rakijom, e to je, pravo da vam kažem, depresivno i za veće veseljake od Milorada Dodika.

Šta da kažem, šta da slažem sad a da ga ne rastužim? Jer nemam ja tu mentalnu snagu, niti za to imam spisateljskog dara. Zato ću ostaviti ovo intimno pismo za narednu godinu. Kad on više ne bude na poziciji gdje se sada nalazi. I kad godišnjica proslave mog privatnog braka Dodiku ne bude predstavljala glavni životni prioritet. Pravo da vam kažem, nikad se zapravo nisam ni slagao s tom njegovom idejom da se svađa s cijelim svijetom samo zato što sam se slučajno oženio 9. januara 2002…