Moglo bi se s veoma mnogo razloga tvrditi da HDZ Bosne i Hercegovine, odnosno oni koji smatraju sebe jedinim predstavnicima hrvatskog naroda, i to smatraju svojim monopolom, vode kampanju za promjenu izbornog sistema s ciljem da putem izmjena izbornog sistema i stvaranja posebnih izbornih zajednica za Hrvate na mala vrata uvedu ustavnopravnu podjelu teritorije Bosne i Hercegovine na bošnjački i hrvatski dio i time uspostave osnovu za obnovu ''Herceg-Bosne''.  

Svako normalan može smatrati preveliku ulogu nacionalnih identiteta u ustavnopravnim i političkim odnosima za ostatak teških ratnih prilika koje su djelovale na sadržaj Dejtonskog sporazuma, ali nikako nisu mogle biti trajna osnova života bosanske države niti demokratskih odnosa u njenom političkom životu, što se u svim obrazloženjima samoga sporazuma redovito naglašava. Svi ozbiljni komentatori i interpretatori sporazuma osim onih koji su zainteresirani da se sadržina rata na određeni način sačuva i nastavi da djeluje, sporazum su definirali i njegovu važnost ocijenili isključivo u kontekstu mogućnosti da se zaustavi krvoproliće u Bosni i Hercegovini i srpsko-hrvatska agresija na tu zemlju.

Svako je znao da je u takvom kontekstu ciljeva namjera tvoraca Dejtonskog sporazuma bilo nužno napraviti veoma značajne ustupke, ali da je od samoga početka bilo jasno da jednom uspostavljeni mir mora da vodi demokratskom razvoju Bosne i Hercegovine kao univerzalno priznate jedinstvene države i članice Ujedinjenih naroda. Tu činjenicu da su sve države priznavale ustavnopravni i međunarodno pravni identitet Bosne i Hercegovine i da taj identitet nije Dejtonskim sporazumom anuliran, naprotiv, da je on održan u formi u kojoj je bilo moguće da se održi s pretpostavkom da će mir i demokratski razvoj u zemlji, a pogotovo eventualna integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku zajednicu anulirati sve nasilno stvorene i iznuđene, a u praksi apsolutno dezavuirane promjene u njenom ustavnopravnom i političkom poretku.

Osnovna pretpostavka koju su u obzir uzimali tvorci Dejtonskog sporazuma bila je pretpostavka formulirana od nekih evropskih vlada (Velika Britanija, Francuska i Savezna Republika Njemačka) da se u Bosni i Hercegovini radilo o građanskom ratu, pa su u tom kontekstu vođeni dugotrajni pregovori o miru, mada pregovori nisu uvjetovali prekid ratnih operacija odnosno agresije na tu zemlju. Da je osnovna pretpostavka takve politike bila pogrešna, najbolje govori konačni rezultat rada Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, koji je svojim presudama, posebno onima koje se odnose na Ratka Mladića i na vodeću grupu funkcionera ''Herceg-Bosne'', dokazao da se u oba slučaja u ovom ratu radilo s jedne strane (srpske) o počinjenju zločina genocida nad Bošnjacima, a u slučaju ''Herceg-Bosne'' o udruženom zločinačkom poduhvatu hrvatske države i bosanskih Hrvata, što isključuje tezu o građanskom ratu i otkriva suštinu tog rata koja se sastojala u planiranoj akciji za destrukciju i uništenje bosanske države i prisvajanje njenih teritorija od Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske.

S obzirom na te činjenice, u Bosni i Hercegovini bi od najveće opasnosti bio proces političkog razvoja koji bi ojačao osnove i izvore stvaranja zasebnih nacionalnih država na tlu Bosne i Hercegovine, a najbitnija osnova jeste stvaranje i uvođenje u politički sistem u kojem se osnovno građansko pravo, a to je pravo da svojim glasom određuje vlastitu sudbinu uvjetuje pripadnošću određenoj nacionalnoj grupaciji i podliježe arbitru nacionalnog identiteta, tj. vladajućoj stranci ili oligarhiji koja je uzela sebi monopol da određuje ko pripada, a ko ne pripada određenoj naciji i ko ima višak prava na određenoj teritoriji u odnosu na one građane naše države koji ne pripadaju naciji koja tom teritorijom vlada.

Ustvari, hrvatski zahtjev da se formiraju posebne izborne jedinice za Hrvate ne znači ništa drugo nego rezervaciju teritorija i uvođenje tih teritorija u politički sistem koje treba da budu osnova budućih nacionalnih država. Ako je nacionalni identitet ono što daje najvažnija politička prava ljudima na određenoj teritoriji, tada to nije ništa drugo nego nacizam odnosno fašizam utemeljen na kriteriju nacionalnosti odnosno kako se to klasično govorilo u Njemačkoj Boden und Blutt.

Tvrdnje predstavnika HDZ-a da izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH predstavlja negiranje prava Hrvata da biraju sebi Hrvata za predstavnika u tom organu su besmislene s obzirom na činjenicu da je Željko Komšić Hrvat i da niko nema pravo da mu osporava njegov nacionalni identitet koji je, naravno, bio i s njegove strane kao i sa strane svih drugih koji su učestvovali u političkom životu neupitan te da niko nema pravo, a najmanje Čović, da osporava činjenicu da je Željko Komšić Hrvat i da je hrvatske nacionalne interese mnogo bolje, poštenije, sadržajnije i konkretnije zastupao nego Čović, koji je lično učestvovao u teroru nad nehrvatima u vrijeme vladavine ''Herceg-Bosne'' u Hercegovini kao direktor mostarskog “Sokola”.

Nekorektnost postupka tadašnjeg vodstva socijaldemokrata sastoji se u tome što su oni pragmatički cilj pretpostavili principijelnom stavu u odnosu na predstavljanje naroda jer da su postupali principijelno oni bi kako god da su predložili Komšića za predstavnika Hrvata, predložili i Lagumdžiju za predstavnika muslimana ili nekog člana SDP-a srpske nacionalnosti za predstavnika Srba jer legitimitet svaki predstavnik dobiva glasovima koje dobije na izborima, a opravdava svojim ponašanjem i stavovima koje zauzima, a suština funkcije člana Predsjedništva je da vodi brigu o interesima naroda koji predstavlja, ali istovremeno i u skladu s interesima svih drugih građana države kojom počinje upravljati kao član najvišeg političkog tijela.

Niko do sada nije pokazao da je Komšić vršeći dužnost člana Predsjedništva zastupao mišljenja ili vukao poteze koji bi dovodili u pitanje hrvatske interese u Bosni I Hercegovini, ali je veoma lahko dokazati da današnji predstavnik hrvatskog naroda Dragan Čović u Predsjedništvu vuče poteze koji ozbiljno dovode u pitanje interese prije svega bošnjačkog naroda, a posebno favorizirajući interese i političke stavove Milorada Dodika s kojim veoma uspješno sarađuje bez obzira na činjenicu da ovaj otvoreno vodi politiku i čak akciju pretvaranja entiteta Republike Srpske u državu i njenog izdvajanja iz Bosne i Hercegovine i priključenja Srbiji. Ovako se cijela ta priča ustvari svodi na istinu. Predstavnici Hrvata u Bosni I Hercegovini okupljeni u HDZ-u i Hrvatskom nacionalnom vijeću žele ne samo da ostvare monopol na hrvatstvo nego istovremeno žele i da putem stvaranja posebnih izbornih jedinica za Hrvate kaparišu teritoriju za obnovu one tvorevine udruženog zločinačkog poduhvata koji se zove ''Herceg-Bosna''.

Ako je ponašanje predstavnika HDZ-a i njima pridruženih Hrvata u Bosni antibosansko u suštini, začuđujuće je da ih u tome podržava državna politika Hrvatske i političko vodstvo HDZ-a. Osobito se u nastojanjima da se Hrvatima pomogne tako da se oni i politički i moralno i na svaki drugi način izoliraju od ostalih naroda i ljudi i da izazovu zbivanja s nesagledivim posljedicama ističe sadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Ta osoba je već u više navrata pokazala težnju da na sve moguće načine difamira Bosnu i Hercegovinu, i to ne samo u kontekstu odnosa između Bošnjaka i Hrvata unutar Bosne, a zatim u odnosu Bosne i Hercegovine i Hrvatske nego i u okviru evropske politike, pa čak i transatlantskim relacijama, a u najnovijem slučaju u njenom izletu u Ankaru i azijskom prostoru.

Svugdje je ona zastupajući interese navodno ugroženih Hrvata vršila propagandu najnižeg tipa stvarajući famu o tome kako je Bosna zbog činjenice da je njeno većinsko stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti opasnost za Evropu i svijet i da je izvor nasilja, a što je suprotno cjelokupnom historijskom iskustvu koje balkanski prostor i Evropa imaju s Hrvatima, ne samo kao udarnim odredom “Ante murale kristianitatum” nego i kao najaktivnijeg saradnika njemačkog fašizma kroz period ustaške strahovlade i genocida koji su ustaše izvršile nad Srbima i svim ostalim demokratima u zemlji, kao i istinom koju je utvrdio Međunarodni sud stvoren od Ujedinjenih naroda da su Hrvati u okviru ''Herceg-Bosne'', a preko policijskih i vojnih postrojbi stvorenih u toj paradržavi izvršili bezbroj zločina nad muslimanima i pravoslavcima, odnosno zatvorili u logore, mučili i ubijali masu ljudi, a rušili i uništavali sve spomenike islama i pravoslavlja na prostorima na kojima su uspostavili svoju kontrolu.

Međutim, kada neko precjenjuje sebe i svoj utjecaj u svjetskoj političkoj areni i misli da može svojom akcijom pokretati značajne faktore međunarodne političke arene i angažirati ih za svojevrsne pritiske na Bosnu i Hercegovinu, tada je takvoj osobi promašaj siguran. Bosna i Hercegovina kao teritorija i kao država je u kontekstu strateških relacija u Evropi i svijetu daleko značajnija od Hrvatske, a kako se iz međunarodne politike vidi, Hrvatska uglavnom stvara problem Evropskoj uniji, a nije problem za nju što Bosna i Hercegovina svakako jeste. Evropska unija želi Bosnu i Hercegovinu kao ključnu zemlju Balkana u svom sastavu, a Bošnjaci takvu orijentaciju EU najsnažnije i s konkretnim ponašanjem i odlukama podržavaju. Oni su u tom pogledu mnogo privrženiji ideji priključenja Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju nego bosanski Hrvati ili Srbi.

Zbog toga gospođa Kitarović ne bi trebala uzaludno trošiti vrijeme i novac hrvatske države na svoja uzaludna putovanja, nego bi, prije svega, trebala da se izvini Bošnjacima, a time i Bosni i Hercegovini za njene izjave o tome kako su bosanski muslimani leglo ekstremizma i opasnost za Evropu i da prestane da vodi akcije po Bosni i Hercegovini ne konsultirajući i ne sarađujući s Predsjedništvom i Vijećem ministara Bosne i Hercegovine.

Budući da je gospođa Grabar-Kitarović bila učesnica u međunarodnom diplomatskom životu, valjda je naučila da se ne može na osnovu nekakve apstraktne mogućnosti i prava i na osnovu prava na brigu o stanju bosanskih Hrvata ostvarivati nikakvo direktno djelovanje na tlu Bosne i Hercegovine i vizavi interesa BiH, bez saradnje s vladajućim institucijama te države. Svako bi mogao naći razlog da okolo hoda i žali se na ponašanje svoga susjeda i to je uobičajeno u našim prilikama i komšijskim ponašanjima, ali je isključeno sa stajališta pravila i principa diplomatske djelatnosti uopće, a i uloge Evropske unije, kojoj pripada i Republika Hrvatska.