Osvrt s američke verande: Pitanja bez odgovora u UN-u

Piše: Erol AVDOVIĆ
03.02.2018 15:31
A
A
A

Svake godine kada se u zgradi Ujedinjenih naroda obilježava Dan holokausta 27. januar, kada je 1945. Crvena armija oslobodila Aušvic, taj događaj ponizno i s puno pijeteta obilježavaju najviši njemački diplomati. Oni su među glavnim govornicima i suorganizatorima na ovoj manifestaciji.

Nastavak kajanja

Njemačko kajanje i priznanje doista gnusne krivice zbog istrebljenja više od šest miliona Jevreja, stotina hiljada Roma i drugih evropskih nacionalnih manjina se nastavlja, kao lekcija koja se ne smije zaboraviti.

To je tako, jer u Njemačkoj je poslije Drugog svjetskog rata provedena denacifikacija u drugom smjeru od onog u kojem je Nijemce poveo Hitler. Antinacizam je postala najvažnija poslijeratna kultura koja je Njemačku izbavila socijalno i ekonomski.

Slično je trebalo biti i na Balkanu. Ali, tamo se dogodila uglavnom metamorfoza političkih lidera, od kojih su se neki posuli pepelom po glavi i nikom ništa. Zapravo, ta nas je liderska mutacija povukla nazad. Tako region još ima i svog Ivicu Dačića, bivšeg portparola Slobodana Miloševića. Kad govori, Dačić po gardu često podsjeća na svog bivšeg šefa; zna biti drčan i bezobziran. Ko zna je li mu Putin zbog toga onomad dodijelio ruski orden.

Samo nekoliko dana prije obilježavanja Dana holokausta, Dačić je u UN-u otvorio izložbu o stradanju u Jasenovcu s pametnim naslovom “Pravo na nezaborav”. No, Beograd i Zagreb su se žestoko zavadili zbog načina na koji je srbijanski vicepremijer u Njujorku govorio o ulozi Hrvatske u najsvirepijim, bestijalnim i normalnom umu nezamislivim zločinima protiv ljudi u Jasenovcu.

Bio sam na izložbi i zamolio srbijanskog ministra vanjskih poslova za izjavu, a imao sam tri neizbježna pitanja. Dačić je pristao. Na pitanje zašto je izložba organizirana baš sada i ovdje, jer UN se jasno distancirao, navodeći da je “sadržaj izložbe isključiva odgovornost sponzora, te da održavanje izložbe u zgradi UN-a ne znači i odobrenje Ujedinjenih naroda”, Dačić je odgovorio da je upravo UN pravo mjesto za to. A “Srbija neće više o tome da šuti”.

  • Dačić: Treba poštenije zaviriti u arhive
    Dačić: Treba poštenije zaviriti u arhive

A Srebrenica...

Citiram i tek ovlaš skraćujem, jer novinski prostor je skup: “Srbi govore istorijske činjenice. Ovo nije upereno ni protiv koga. Ovo nije propaganda. Ovo je iznošenje istorijskih činjenica s imenima i prezimenima, s tačnim podacima koliko je ljudi ubijeno…”, rekao mi je Dačić, iako je upravo spor u vezi s brojem stradalih u Jasenovcu još predmet brojnih povijesnih i političkih neslaganja.

Upitah i jesu li hrvatski diplomati prisutni na izložbi. Dačić je skoro ljutito uzvratio da “ne zna jesu li oni tu”, ali da ne bi imao ništa protiv. Jesu li nakon svega izglađeni odnosi s Hrvatskom? “Ovo nije upereno protiv Hrvatske. Ovo je upereno protiv hrvatskih zločina i protiv onih koji žele da opravdaju te zločine. Hrvatska zajedno s nama treba u ovome da učestvuje”, rekao mi je, prije nego što smo saznali da Hrvati nisu konsultirani u vezi s organizacijom ove manifestacije u UN-u. Javio mi je to visokorangirani hrvatski diplomata, koji me samoinicijativno nazvao iz Zagreba.

Dakako, morao sam upitati bi li Srbija prihvatila da u UN-u sponzorira jedan ovakav događaj o Srebrenici? Dačić je izbjegao direktan odgovor, čak se uzrujao: “To su apsolutno neuporedive stvari”, rekao je.

- Mislim da postavljanje takvih pitanja apsolutno predstavlja relativizaciju zločina, koji su počinjeni prema Srbima. Srbija je uvijek bila, kao što znate, za istragu zločina koji su počinjeni u ratovima devedesetih godina, ali to ne može da se uporedi ni u brojkama; ovdje je riječ o stotinama hiljada ljudi, o sistematskom genocidu i uništenju trećine stanovništva tzv. NDH – „velike Hrvatske” koja je bila do Beograda, „velike Hrvatske” koja je obuhvatala i Srebrenicu, „velike Hrvatske” koja je bila fašistička tvorevina – ustvrdio je Dačić i dodao: “Mi žalimo za svim žrtvama koje su pale od srpske ruke širom svijeta, ali to je neuporedivo”.

Bio je, očito, uvrijeđen mojim pitanjem o Srebrenici. Kao da nečije žrtve manje bole?!

Doduše, htio sam još da ga pitam: zašto u UN-u niste organizirali i izložbu o stradanju na hiljade Jevreja, Srba (protivnika režima), muslimana i ostalih u četiri srpska konc-logora - Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana od 1941. do 1944. godine? Zašto niste bolje memorijalizirali ta stratišta u Beogradu, koji je bio jedini glavni grad u Evropi u čijem su gradskom jezgru formirani konc-logori!

Možda bih tako u UN-u pročitao ime svog amidže Alije Avdovića, koji je kao antifašista strijeljan na Banjici 1941. godine. Zavirite malo poštenije u arhive, gospodine Dačiću! I pozabavite se više univerzalnim, a ne samo nacionalnim antifašizmom.

Više o:

Erol Avdović