Moji diplomatski dani (XIV)

Akademik Muhamed Filipović: Ostavka nakon tragikomedije

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
03.02.2018 14:18
A
A
A

Kad je Vlada Velike Britanije organizirala Londonsku konferenciju u oktobru 1995. godine, kao rezidentni ambasador nisam bio uvršten u delegaciju Bosne i Hercegovine za tu konferenciju. 

Oštra reakcija

Taj grubi i sasvim neopravdani postupak bio je izraz ljutnje što se uopće neko našao da se usprotivi jednom mišljenju koje je, kako se pokazuje kroz cijelu dosadašnju historiju, bilo katastrofalno za našu zemlju. Sve se moglo ostvariti s nešto više elegancije, a to je da budem uvršten u sastav delegacije i istovremeno pozvan na konsultacije u Sarajevo i tako ne prisustvujem konferenciji, a ne da se takvim postupkom izazove oštra reakcija britanske strane.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije Malkolm Rifkind (Malcolm) pozvao me i rekao da su oni šokirani postupkom moje vlade i da je to unikatni slučaj da jedna država izostavi rezidentnog ambasadora iz delegacije s konferencije koja se održava u zemlji u kojoj je on predstavnik svoje države i da je to presedan u historiji diplomatije, a da oni primjedbe ministra vanjskih poslova moje države koje se odnose na činjenicu da sam nosio frak u audijenciji kod Njenog Veličanstva smatra skandaloznim.

Na moje riječi da sam odlučio dati ostavku na položaj ambasadora i to čim se završi ova tragikomedija od pregovora, Rifkind mi je kazao da Vlada Njenog Veličanstva neće dati agreman i primiti novog ambasadora za sve vrijeme dok traje pretpostavljeni moj mandat.

Tako se dogodilo da je novi ambasador čekao dvije godine da ga Velika Britanije primi za ambasadora.

Nakon svega, uključujući i aktivnosti na spašavanju Bošnjaka iz Žepe zatočenih u logorima „Šljivovica” i „Mitrovo Polje” u Srbiji, za koje sam, kad sam više puta putovao u Irsku, uspio angažirati predsjednicu Irske Republike, koja je bila istovremeno predsjedavajuća Evropske unije, da hitno preduzme mjere i pošalje komisiju koja će izvršiti kontrolu stanja zarobljenika u tim logorima, te evakuaciju na sigurno, uključujući i evakuaciju velikog broja bolesnih i ranjenih u Irsku, gdje im je zalaganjem predsjednice stavljena cijela bolnica na raspolaganje, ja sam smatrao da je moja misija završena.

Ostala je samo rutina, tj. pokušaji da se neutraliziraju negativni odjeci ne samo ovih postupaka o kojima govorim nego, prije svega, vrlo negativni odjeci same dejtonske konferencije koja je za sve ozbiljne analitičare bila završni cilj jednog nasilja nad jednom zemljom i narodom koje je trajalo četiri godine.

  • Foto: (Neki su čak skandaloznim smatrali i pokušali napraviti aferu zbog nošenja fraka)

Konstruktori afera

U takvoj ocjeni bili su sa mnom saglasni ne samo brojni novinari, komentatori i analitičari nego i mnogobrojni engleski političari i umjetnici s kojima sam imao vrlo intenzivne kontakte, od Margaret Tačer (Thatcher) do Vanese Redgrejv (Vanessa Redgrave), kao i brojnih laburista i liberala koji su, usput rečeno, već tada sumnjali u dobre namjere tadašnjeg njihovog lidera Dejvida Ovena (David Owen), za kojeg su mi rekli da se prodaje Džonu Mejdžoru (John Major).

Ja sam polako počeo pripremati svoj povratak i na anketu koju je izvršilo vodstvo Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine o tome koji od državnih funkcionera (ministara, ambasadora itd.) želi da zadrži status u kojem se tada nalazio ili se želi vratiti na to da mu javni angažman bude reduciran na članstvo u Skupštini, rekao da nemam ambicija da pravim diplomatsku karijeru niti bilo kakvu karijeru u državnom aparatu i da želim završiti svoj politički angažman u Skupštini Bosne i Hercegovine.

Tako se dogodilo da sam se vratio u zemlju s odjecima različitih afera koje su mi vješane o vrat. Oni koji su bili poslušnici moćnih ljudi, a radili su u Ministarstvu vanjskih poslova pokušali su montirati aferu s pronevjerom, pa zatim onu s kupovinom fraka i sličnim aferama koje su samo izraz kvaliteta i mizerije duha onih koji su ih pokušavali konstruirati.

No, kao i svaki naivčina, nisam bio svjestan da ljudi zlih namjera uvijek nađu načina kako će naškoditi onome koga ne trpe. Nisam znao da me ni vodstvo Skupštine, ni Ministarstvo vanjskih poslova nije prijavilo ni socijalnom osiguranju, niti ustanovi u kojoj se registrira radni odnos koji mi osigurava kontinuitet radnog staža.

Tako sam tek po odlasku u penziju 1999. godine shvatio da period od mog ulaska u Skupštinu i angažmana u njoj, zatim angažmana u Ratnom predsjedništvu i u delegaciji Bosne i Hercegovine na pregovorima o miru te najzad i mog rada kao ambasadora predstavlja prazan prostor, zbog čega sam penzionisan sa 427 KM penzije.

To je osveta establišmenta, birokratskog, bezobzirnog, bezočnog i kriminalnog, koji se ne libi ni najgorih i najtežih akata da bi se kaznio neko ko se usudio imati vlastito mišljenje o sebi, svojoj državi i svojim pravima.