Ogromna želja naroda za povratkom poslije rata demonstrirana je podizanjem šatorskih naselja i naguravanjem s kordonima policije i građana kojima je neko slagao da je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma zatečeno stanje definitivno i ko je šta jamio, jamio je.
Nije bilo tako, pa su jedinice tadašnjeg SFOR-a uklanjale balvane s puteva ka fočanskim i drugim selima, patrolirale u povratničkim naseljima, a visoki predstavnik smjenjivao je čitave garniture lokalnih političkih kabadahija koji su vjerovali da se pravo na povratak može spriječiti silom i opstrukcijom.
Novac iz cijelog svijeta stizao je u BiH, povratak je bio način da se ublaže posljedice etničkog čišćenja, obeshrabre secesionisti, a država i njeni osiromašeni i ratom istraumatizirani građani usmjere ka novoj i boljoj budućnosti.
Umjesto toga, tadašnje su vlasti vlastiti narod ostavile na cjedilu, njihovu želju da prestanu biti izbjeglice i da se vrate kući, nisu pratile. Radi bržeg bogaćenja cijene radova i materijala za obnovu porasle su za nekoliko puta, radi boljih izbornih rezultata prognanici su zadržavani u jednonacionalnim sredinama, umjesto da država svojim građanima sagradi kuće, dalekovode i puteve, na donatorska sredstva okomila su se i njena, državna preduzeća, pa više od dvije decenije kasnije brojna sela još su u mraku jer se svaki stub, a kamoli trafostanica od nekoga mora naplatiti.
Da su vlasti podržale svoje građane i njihovu ljubav prema zavičaju, danas ne bi bilo ni tih stotinjak kolektivnih centara u BiH. Od oko 5.000 onih koji u njima stare, s masovnijim povratkom, većina bi smogla snage i hrabrosti da se vrati tamo odakle su prognani. Ili bi im se omogućilo da žive tamo gdje žele pa da barem četvrta generacija svoj život ne počinje u objektima i naseljima u kojima se ne živi, već preživljava.
Ali, bez prognanika ne bi bilo ni njihovih brojnih ministarstava i ministara, savjetnika, službi i pomoćnika, ne bi bilo fondova, budžeta, donatora i povoljnih kredita. Zato je na mjestu pitanje traje li sve tako dugo zbog onih koji vladaju, obećavaju, planiraju, odlučuju i potpisuju i zašto je svima njima dobro, a samo izbjeglicama loše.
