Lako je predvidjeti bolju budućnost jedne zemlje, “ako njena vlada ne rasipa rad svog naroda pod pretenzijom da vodi brigu o njemu”, rekao je još u 19. stoljeću Tomas Džeferson (Thomas Jefferson), američki državnik i autor Deklaracije o nezavisnosti. Po istom negativnom šablonu, već 25 godina čuje se horska pjesma bh. vlastodržaca – kako oni vode brigu o svojim nacionalnim stadima, misle na svoj narod upirući prstom jedni u druge. Jer, uvijek su krivi “oni drugi”?!
Ali, na tom, često šovinističkom ringišpilu od neprekidnog se okretanja povraća svim građanima BiH. Zemlja se vrti ukrug, dok “prvaci”, recimo vladajuće SDA, “svoje” Bošnjake plaše Dodikom, ali ne zbog zakona, već radi odgađanja časa vlastite odgovornosti i polaganja računa za osiromašenje “svoga” naroda. Jasno je i da se u EU ne ide inauguriranjem selektivne pravde za svoje političke neprijatelje, opoziciju i samo “običnu raju”.
Kako drugačije opisati političku (ne)kulturu vladajuće garniture, koja i poslije parlamentarnog nepovjerenja Zvizdićevom Vijeću ministara vjerovatno smjera sve po starom. A nije neočekivano i da se javni dijalog i mogući građanski konsenzus o tome opet otruje nekom ad hoc nacionalističkom retorikom.
Orijentalnim stilom, uz uzore koje su davno trebali napustiti ili iz njih moderno, evropski evoluirati, a ne samo slatkorječivo i bestidno, jer su naučili da nema konsekvenci, ti rasturači Bosne još glume da BiH vode u Evropu!?
Građani BiH trebaju prihvatiti da je njihovo građanstvo garancija i njihovog nacionalnog bitka. Tako će najbolje razumjeti i srž ove decenijske političke malograđanštine. BiH ne može očekivati bolje dane ako orijentalnim putem ide na Zapad.
