Već punih 25 godina traje kontinuirano i brižno planirano osporavanje upotrebe bosanskog jezika u entitetu koji je, htjeli to oni ili ne, bosanskohercegovački. Odmah na početku agresije Bošnjacima koji su imali sreću da prežive i nesreću da ostanu pod vlašću Karadžićevih i Mladićevih zlikovaca uskraćeno je pravo da govore svojim jezikom.
Pitanje bosanskog jezika u entitetu RS odavno je političke prirode i bit će razriješeno kada to odluči politika/e. No, treba li se uopće raspravljati o postojanju bosanskog jezika ako postoje nesporni historijski dokumenti poput Povelje Kulina bana ili novca Stjepana Tomaša? Naravno da ne!
Dok traje neargumentirano negiranje bosanskog jezika, ne treba zanemariti činjenicu da niko u entitetu RS ne traži da svi građani moraju govoriti isključivo bosanskim jezikom, ali bošnjački povratnici na svoje traže elementarno ljudsko pravo - da govore jezikom kojim žele, a on se stoljećima unazad zove bosanski.
Zloupotreba bosanskog jezika u jeftine političke svrhe jednostavno mora prestati, a isto tako ograničavanje bosanskog jezika na samo jedan narod je krajnje kontraproduktivno. Jer bosanskim jezikom ne govore samo Bošnjaci u BiH već i pripadnici drugih naroda koji BiH osjećaju kao svoju jednu i jedinu domovinu i koji su se na posljednjem popisu stanovništva, ako ništa drugo, izjasnili kao Bosanci.
Negatori bosanskog jezika, ma koliko to normalnom umu suludo zvučalo, jedva bi dočekali odluku da se, primjerice, djeci srpske nacionalnosti koja se obrazuju u školama na području Tuzlanskog ili Sarajevskog kantona u đačkim knjižicama upiše jezik srpskog naroda.
No, nijedna odluka, nijedan ustav ili ustavna odredba ne može poništiti pravo pojedinca da govori svojim jezikom. Pokušali su to Osmanlije i Austrougari, pokušavaju sljedbenici genocidne politike Radovana Karadžića, a bosanski jezik postoji. I postojat će!
