Međunarodni dan nestalih i u BiH je obilježen protestima, konferencijama i zaključcima, parolama i balonima koji su odletjeli u nebo s preklinjućim porukama porodica koje traže svoje najmilije...
Kao i svih prethodnih godina, na protestima smo gledali ista lica majki, samo starija i tužnija, koje mole nekažnjene katile svoje djece da im kažu gdje su sakrili njihove kosti...
I ovaj Dan nestalih, kao i svi oni koje smo u periodu iza nas obilježavali, teško da će ijednoj majci olakšati teret vlastite nemoći pred moći zločina i zločinaca koji su im poubijali i još ubijaju djecu, bez obzira an to koliko se svijet trudio da pokaže da misli na njih i saosjeća s njima.
Teško da će za hiljade majki koje traže kosti svoje djece Bajram biti dan za radost i druženje. Ne samo za one iz Srebrenice koje su i u srijedu po ko zna koji put podigle svoj glas protiv zločina šutnje nego i za one iz Sirije, Mjanmara, Jemena i diljem širokog svijeta gdje ubijaju nevine i njihova tijela skrivaju da nikad ne budu pronađena.
Na prostoru bivše Jugoslavije, zahvaćenom ratom devedesetih godina, prema zvaničnim podacima, traga se za više od 12.000 osoba. Samo u BiH ih je više od 8.000, od toga najviše Bošnjaka. No, bez obzira an to kojoj naciji ili vjeri da pripadaju, porodice žrtava zaslužuju da saznaju istinu o njihovom nestanku i da posmrtne ostatke svojih najmilijih dostojanstveno sahrane.
Podsjećanje na mnoge nestale u BiH, ali i svijetu, ne smije ostati zabilježeno samo kao dan u kojem će se svojim parolama natjecati pojedine nevladine organizacije, iznova tražeći šansu za još jednu međunarodnu donaciju namijenjenu traganju za nestalima. Međunarodni dan nestalih prilika je da se svi pogledamo u oči i upitamo šta smo to uradili da nestalih bude što manje.
