Teško je, a da čovjek ne ispadne patetičan, jadan i pesimističan, opisati stanje u kojem živimo. Beznadno i na trenutke besmisao.
Uvjeravaju nas stalno, naročito stranci, ambasadori i zvaničnici, da moramo „brže, jače, snažnije“, pa ispod glasa napomenu da „toliki optimizam“ nije baš preporučljiv. Ali, kako, gdje i s kim graditi bolje?
Dobro kaže jedan sindikalista, u ratu smo makar svi imali četvrtinu hljeba, danas ima onih koji ni toliko nemaju. Pa da krenemo redom, a neće stati sve, ali hajdemo u „svakidašnjoj jadikovci“ konstatirati šta nas žulja ovih dana.
Odlaze nam generacije, nestaju mladi, postat će ovo zemlja staraca, ljudi bez porodica. Na birou se svakodnevno gomilaju novi članovi, konvojima odlaze ljekari i medicinske sestre, kad krenemo na liječenje, ako ste baš u prijestonici, nosimo gaze, andole i hirurške rukavice.
Odlaze nam ljekari, pa milion, koliko je prema nekim procjenama koštalo njihovo bogatstvo, poklanjamo Skandinaviji, Americi. Bogati neki narodi, nema šta.
Skupljamo sadaku - za liječenje, za školovanje, za preživljavanje. Otvaramo narodne kuhinje, gledamo u redovima pred njima roditelje naših prijatelja. Kriju pogled oni, krijemo pogled mi.
U školske klupe u Sarajevu ove godine neće sjesti stotine djece s posebnim potrebama. Nema za njih prostora. U školske klupe u RS ove godine su ponovo sjela bošnjačka djeca, prinuđena na diskriminaciju i ponižavanja kakva priliče mračnim vremenima.
O plaćama, penzijama, vodi koje nema, korupciji koje ima, o nekoliko redaka u crnoj hronici kako je jedna žena odlučila da se spali nakon što je ponovo odbijena za posao, nekom drugom prilikom. Velika je to priča. Baš kao i svaka muka koju živimo.
I zato, nije lako odgovoriti na pitanje: Gdje živimo? Možda je, kao u filmu, važnije s kim živimo. I za koga glasamo!
