Skoro svakodnevno čitamo jezive brojke o odlasku mladih ljudi, sve manje rođenih, sve je više novinskih stranica na kojima se štampaju smrtovnice, nikad manje prvačića, nikad manji broj studenata upisanih na Sarajevski univerzitet i da ne nabrajamo dalje.
Toliko je tih brojki da smo možda pomalo i oguglali na njih. A ne bismo smjeli. Jer, lako bi mogao doći trenutak kada ćemo se mi koji ovdje ostanemo okretati oko sebe i nigdje nikoga neće biti.
Zašto? Kako? Jednostavno.
Svaki dan pred stranim ambasadama naši mladi, a sve više i oni stariji, stvaraju nepregledne redove čekajući radne dozvole, vize, itd. Odlaze u potrazi za boljom budućnošću, koju ovdje ne vide.
Oni koji su ostali i odlučili ovdje zasnovati svoju porodicu onima koji to još nisu savjetuju da to i ne čine. Plaće su niske, pomoć mladim porodicama još niža. Dječiji doplatak, ako za njega ispunjavate sve uvjete pobrojane na tri stranice papira, iznosi 54 KM. Porodiljske naknade, opet ako ispunjavate uvjete, mizerne su i nisu dovoljne ni za nekoliko paketa pelena...
Odgovor na pitanje ko bi se ovim brojkama, odnosno njihovim smanjivanjem trebao baviti je očigledan – vlast. Ali, kao što se vlast u posljednjih 20 godina zanimala samo sama za sebe, tako je i sada. Jezive brojke koje pokazuju svu njihovu nesposobnost i pustoš koju ostavljaju iza sebe ignoriraju nepodnošljivom lakoćom.
Ali, ne trebamo mi. Trebamo ih pamtiti i, kada dođe trenutak, sjetiti ih se i kazniti one koji su te brojke napravili. A kazniti ih možemo vrlo jednostavno. Samo ne trebamo njihova imena zaokružiti na dan kada budemo za to pitani.
