Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta BiH jučer su dobar dio vremena potrošili na trljenje lana. To i ništa drugo bila je rasprava o tome da li u Izborni zakon unijeti zabranu kandidiranja osuđenicima za ratne zločine nakon izdržane kazne.
Da je mentalno stanje naše države kako treba, rasprava o ovoj budalaštini sigurno nikad ne bi ni došla na dnevni red njenog parlamenta. Prosto što bi ti isti zločinci sami sebe sklonili u anonimnost, bježeći od svake situacije da stanu pred lice onih čiju su djecu ubijali, žene silovali, kuće i bogomolje im palili i rušili i zbog čega im se, uostalom, i sudilo za ratni zločin.
Zar je moguća i pomisao da bi takvi, bez obzira na to iz kojeg naroda dolaze, sutra mogli krojiti zakone, odlučivati o vitalnim interesima naroda i, uz to, držati pridike o moralnim principima, pravdi, ljudskosti?!
U zemlji ovakvih moralnih aršina, kakva je BiH, moguće je, nego šta. Kad je moguće da se bez ikakvih sankcija na izborima kradu glasovi, kupuju birači, gdje se na biračkim spiskovima nalazi više od 200.000 mrtvih, gdje su članovi biračkih odbora aktivisti političkih partija, kad parlamentarci vrijeme troše na zločince kao moguće „uvažene poslanike i zastupnike“, onda ne treba čuditi da takvi već naredne godine „ukrase“ parlamentarni život BiH.
Protutnjalo je, zahvaljujući postojećem Izbornom zakonu, na raznim nivoima zakonodavne i izvršne vlasti, u posljednje 22 godine, svakojakih likova, među kojima pozamašan broj raznih protuha i kriminalaca. Mnoge od njih, samo što bi se zakleli na vjernost domovini, gledali smo kako ih svezane, u gaćama, policija izvodi iz kreveta, hapsi po kabinetima, svadbama, kafanama, a od kojih neki i danas robijaju.
U svom tom šarenilu nepoštenih (čast mnogim poštenima!), kako sada stvari stoje, nedostajali su samo ratni zločinci. Za njihova „prava“, vidjeli smo jučer, imat će se ko (iz)boriti!
