Petodnevna NATO terenska vježba na prostorima Tuzlanskog kantona pokazala je da naša država ima znanje i potencijal da bude u rangu s daleko opremljenijim i obučenijim timovima civilne zaštite. Ako smo u prošloj sedmici na terenskoj vježbi napravili korak naprijed ka euroatlantskim integracijama, onda nas je vrlo brzo naša surova realnost vratila dva koraka unazad.  

Osjećaj sreće zbog pohvala čelnih ljudi NATO-a na račun organizacije izuzetno zahtjevne i kompleksne terenske vježbe u TK splasnuo je u onom trenutku kada je ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izjavio da se uplitanje politike u poslove spašavanja i zaštite ljudi zauvijek mora iskorijeniti.

Nažalost, i segment civilne zaštite u BiH je ispolitiziran do te mjere da se zaboravilo kako prirodne nesreće i katastrofe ne biraju entitet, naciju ili vjeru. Uvjerili smo se u to bezbroj puta, a posljedice posljednjih prirodnih katastrofa iz 2014. godine još se osjete i saniraju.

Zbog toga se, valjda, prirodnim činilo da ćemo na NATO terenskoj vježbi u TK nastupiti jedinstveno, kao, recimo, Bjelorusija ili Srbija, koje nisu ni blizu članstva u NATO, ali su shvatile poentu vježbanja i povezivanja s timovima civilne zaštite iz regije i svijeta. Međutim, civilna zaštita iz RS ignorirala je terensku vježbu u TK, vjerovatno slijedeći politiku vrha tamošnje vlasti o tobožnjoj bosanskohercegovačkoj vojnoj neutralnosti.

Suštinski gledano, propuštena je kolosalna prilika, košarkaškim rječnikom rečeno, zicer, jer ko zna kada i hoće li uopće više u skorije vrijeme biti domaćin vježbe na kojoj su testirane najmodernije procedure i korištena visokosofisticirana pomagala.

Ako sistem zaštite i spašavanja ljudi prioritetno podrazumijeva zaštitu ljudskih života, samo u BiH i samo kod nas ljudski životi se ostavljaju po strani zarad slijepog vjerovanja u neostvarive političke ideje kakva je ona koja se tiče tzv. vojne neutralnosti naše zemlje.