Dok se opet razbuktava hladni rat između Beograda i Zagreba, otkazuju susreti na najvišoj državnoj razini, a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić razmjenjuje žaoke sa svojom hrvatskom kolegicom Kolindom Grabar-Kitarović, Bosna i Hercegovina, nažalost, tradicionalno ostaje moneta za potkusurivanje nekog zaostalog velikodržavnog apetita ili nadmenog paternalizma iz tog susjedstva.
Ne samo da su bh. politički “prvaci”, čitaj - notorni vlastodršci iz jedne partije, SDA, u tome inferiorni nego izgledaju iskompleksirani, braneći se od tih povijesnih političkih utvara, koje ne bi ni postojale kada bi Bosna pripadala Bosancima, a ne ekonomski proždrljivim i primitivnim nacionalistima.
Tada, naravno, ne bi bilo potrebe za političkim ping-pongom između Sarajeva i Zagreba, odnosno Bakira Izetbegovića s ostalim likovima iz balkanske ratne prošlosti. Niti bi poglavar Islamske zajednice u BiH “trebao” pisati pisma šefovima država i vlada, baveći se takvom politikom umjesto religijom. Jer, religija mora ostati izvan svake politike.
Nasreću, koliko god to zvučalo kao paradoks zbog unutrašnjih, do kraja neriješenih političkih pitanja, što je pojačano i nedosljednom primjenom i duha i slova Dejtona, čak i ovakva kakva je BiH ostaje istinska evropska paradigma. Dakle, nešto tipično i zajedničko za region koji već dugo priželjkuje evropski put! Nastranu što nema lidere koji bi to regionalno sidro stabilnosti prihvatili znalački i sve to pretvorili u državni kurs na dobrobit svih bh. građana.
Bosna i Hercegovina ipak nije ni, kako se to često, skoro perverzno spominjalo - ponajveće “balkansko bure baruta”, već je i ogromni evropski - pozitivni potencijal. Tome su dokaz bosanski ljudi koji svugdje na svijetu, osim u svojoj Bosni, bivaju izuzetno uspješni i u samom vrhu društva.
Vrijeme pred nama morat će se povjeriti onim državnicima koji takve Bosance znaju okupiti, pružajući svima jednaku šansu, a ne po babu i po stričevima. Bosni trebaju novi ljudi koji će dokinuti bilo kakvu mogućnost i da BiH ostane hrana političkim lešinarima iz komšiluka, kao sada, jer imamo previše političara, a deficit državnika. Ili, što bi rekao Krleža, Bosni trebaju oni koji je mogu sačuvati “od srpskog junaštva i hrvatske kulture”.
Valja dodati: I domaćih lopova!
