Bosna i Hercegovina trenutno uvozi 75 posto hrane, a više od polovine oranica širom zemlje je neobrađeno. Zvanični su ovo podaci Federalnog ministarstva poljoprivrede, a ni u drugom entitetu nije bolje.
Zvuči apsurdno što u poređenju sa zemljama regiona izdvajamo najmanje za poljoprivredu, a po kvalitetu proizvoda u samom smo vrhu.
Vlast ne zna prepoznati potencijal i zato su iz godine u godinu ulaganja u poljoprivredu sve manja. Poređenja radi, u 2015. samo u Federaciji za ovu je privrednu granu izdvojeno 84 miliona maraka. Za ovu godinu planirano je 19 miliona manje.
Poticaji kasne, a neki još čekaju one obećane prije nekoliko godina. Nije onda čudno što naši poljoprivrednici ne mogu držati korak s konkurencijom koja dolazi preko granice.
Rad na zemlji prava je muka. To gradski, dobro udomljeni i sigurno uhljebljeni birokrati ne znaju niti žele znati. Mnogi od njih su djeca sa sela, ali se ne žele sjećati kako seljak gleda malo u zemlju iz koje niče, malo u nebo s kojega može stići nagrada ili kazna.
Nema ministara, njihovih savjetnika, pomoćnika, sekretara na ulicama kad seljaci dijele kupus, prolijevaju mlijeko, bacaju voće i povrće. Borba za prava seljaka i poljoprivrednika često je mučnija od borbe s kišom, sušom, nevremenom.
Udruženja poljoprivrednika su rascjepkana, ponekad zbog praznih obećanja, često zbog politike. Muka seljaka samo je njihova, na polja odlaze sami, svojim radom prave rezultate, svojim rezultatima ne mašu pred vlastima.
Pobjedom zovemo izvoz mlijeka, krompira, ribe, uskoro i peradarskih proizvoda u zemlje EU. O tome bi mogao mnogo govoriti resorni ministar Mirko Šarović. No, ostale nije briga, jer u poljoprivredi za njih, osim kad svojima dijele poticaje, ništa nije unosno.
Uostalom, težak je to rad, a naše vlasti upravo se teškog rada boje!
