Dok budete ovo čitali, dr. Ismet Gavrankapetanović, smijenjeni direktor Ortopedije KCUS-a, bit će na putu u Istanbul.
Večeras će na velikoj manifestaciji milionskog udruženja „Sancak Bosna“ govoriti povodom 14. godišnjice smrti prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. I to kao njegov osobni ljekar. Ljekar koji ga je na svojim rukama unio na Dječiji odjel Ortopedije nakon pada i povrede.
U Istanbulu je o ocu prekjučer govorio Bakir Izetbegović, sin Alijin i muž Sebijin. Onaj od kojeg je dr. Gavrankapetanović, na preporuku reisa Kavazovića, tražio pomoć ili savjet kako izaći nakraj s direktoricom. Koja je, eto, supruga Bakirova i snaha Alijina. Tako se sklapa novi, skoro savršeni krug.
Bakir i Gavrankapetanović neće se sresti u Istanbulu.
Otkako je direktorica KCUS-a odlučila da kazni i Gavrankapetanovića i otjera još najmanje 40 vrsnih ljekara iz najznačajnije zdravstvene institucije u BiH, javnost se ne smiruje. Dr. Gavrankapetanović samo je personifikacija te nepravde. Polako, tiho i svakodnevno stiže podrška njegovim kolegama i njemu.
U javnosti je nekako nezapaženo prošao dio iz hutbe reisu-l-uleme Kavazovića povodom Kruban-bajrama da “javni poslovi, kao što su sigurnost, zdravstvena zaštita, vakcinacija i školovanje djece, uvjeti studiranja, stanje u javnim ustanovama, opremljenost vojske i policije, socijalna zaštita... jesu ono što nam život znači“. Svi trebamo, dodao je reis Kavazović, „da uživamo naša pojedinačna i kolektivna prava, da se osjećamo ljudima, da živimo u našem ljudskom dostojanstvu slobodni i bez straha“.
Nemalo iznenađenje upravo zato izaziva i saopćenje Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, oštar apel da se zaustavi progon najstručnijih kadrova iz KCUS.
Tako VKBI bez zadrške upozorava da se javno zdravstvo ne može voditi mandatnim politikama i traži da se odbace personalni animoziteti, prekine nerazborito ponašanje, zaustavi mobing nad ljekarima i zdravstvenim radnicima.
Dok bivšim i sadašnjim ljekarima iz KCUS-a stižu poruke podrške iz cijelog svijeta, od kolega i pacijenata, i dok direktorica šalje saopćenja i demantije, dotle ljekari i dalje odlaze, zdravstvo postaje privatna imovina jedne familije, a pacijenti ispaštaju.
