Zar postoji veće kazna od one kada se poslije najmanje četiri decenije poštenog rada za svoja egzistencijalna prava morate boriti na ulici? Upravo je takva sudbina zadesila stotine hiljada najpoštenijih građana ove zemlje - penzionera, koji će sredinom naredne sedmice napokon javno progovoriti o nedaćama koje ih prate posljednjih dvadesetak godina.
Najpoštenijih zato što ćete ih na početku svakog mjeseca vidjeti u redovima kako izmiruju svoje komunalne i druge dugove i obaveze. Najpoštenijih zato što ih krase strpljenje, spremnost na kompromis i dogovore. Najpoštenije zato što rano liježu, makar i gladni, i nikoga živog ne diraju...
No, s druge strane, oni čiji je najveći infrastrukturni domet gradnja trotoara ispred Predsjedništva BiH ne žele čuti vapaje najpoštenijih građana ove zemlje zato što slijepo slijede pogubnu ideologiju svog partijskog šefa da se što više oteže svaki potencijalni napredak.
Njima se, očito, ne žuri, jer kako drugačije tumačiti da će protratiti još jedan mandat, a da najavljeno povećanje penzija nije ispunjeno ili da se famozni zakon koji regulira takvu oblast kiseli po ladicama i rasteže po parlamentarnim klupama.
Njima se ne žuri jer je posrijedi osveta loših đaka, koji ne žele poboljšati standard onima koji su ih učili o životu. Njima se ne žuri zbog njihove nezajažljive pohlepe za uhljebljenje neuhljebljenih članova bliže i dalje porodice.
Penzioneri, pak, nemaju više vremena za čekanje. Čak 300.000 pripadnika najpoštenije populacije ove zemlje, kada poplaća režije i kupi lijekove, tokom mjeseca na raspolaganju ima toliko novca da može kupiti hljeb i mlijeko svaki dan.
Zar je to ono “zlatno doba” kojem su stremili tokom svoje radne ere? Naravno da nije, ali u državi gdje loši đaci vladaju godinama unazad penzioneri su primorani da se na ulici bore za svoje bolje sutra.
