Davno su prošla vremena kad se za samo jednu marku mogla kupiti kutija "drine". Bilo je to nekad davno u ratom porušenoj i opustošenoj Bosni i Hercegovini, kad su naivni (po)vjerovali da ćemo biti Švicarska u malom.

Od tada do danas krivom Drinom teče i teći će još vode dok naša država puževim koracima u reformskim procesima dospije do prozapadne porodice evropskih zemalja kojoj, bez dileme, pripada.  

"Drina" se odavno ne kupuje za marku, baš kao ni mnoge druge neakcizne kućne potrepštine dovoljne samo za preživljavanje. Ne i za život dostojnog čovjeka! 

Dovoljno je uporediti prosječne plaće i cijenu potrošačke korpe iz 2014. s današnjim ciframa. Tek tako može se vidjeti kako su roba i usluge vrtoglavo poskupjele, dok su plaće i penzije ostale skoro u marku kao prije tri godine.

Zbog toga se sve češće vraćamo nostalgičnom sjećanju na ratno i poratno vrijeme kad smo, naivni kakvi jesmo, vjerovali u bolje sutra, u društvo jednakih šansi, u evropske integracije...  

Zbog neispunjenih obećanja tadašnjih vlastodržaca i njihovih aktuelnih sljedbenika okupljenih oko petofamilijarnog koncepta vladavine, ljudima u ovoj zemlji odavno je ubijena nada u bolje sutra.

Kako se ama baš ništa ne čini da privreda i selo stanu na noge, cijene će u takvom okruženju i dalje vrtoglavo rasti, a naša država, sudeći prema statističkim parametrima, tonut će još dublje u siromaštvo i besperspektivnost.  

“Dobro je, samo neka ne puca”, floskula je koju čujemo jednako koliko i “Sjećaš li se kad je 'drina' marka bila”. Sve dok je tako, spasa nam nema.