Mnoge žrtve proteklog rata iz svih zajednica i dalje čekaju pravdu, poručio je prekjučer glavni haški tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz) u svom obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a povodom zatvaranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu.  

Upravo dok je glavni haški tužilac stajao za UN-ovom govornicom, istinitost njegovih ocjena potvrdila je vijest da je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv četvorice osumnjičenika za ratne zločine iz Vlasenice, na šta su žrtve čekale punih 25 godina.

Kaznu za vlaseničke vladare života i smrti iz 1992., Miću Kraljevića, Maneta Đurića, Radenka Stanića i Gorana Garića, koji su se godinama krili iza moći vladajućih političkih partija u RS, čekalo je na hiljade bošnjačkih porodica iz Vlasenice čiji su članovi bili zatočeni, mučeni i ubijani u logorima, kćerke, sestre, supruge, majke javno silovane, a potom ubijane...

Da su bh. tužioci tokom ovih dvadeset i nešto godina čuli samo jednu ispovijest zarobljenika iz Sušice, kakva je ona Smaila Durakovića, čija je supruga Bedrija na njegove oči silovana, a potom i ubijena, vjerovatno bi ratna policijska postava iz Vlasenice, sa Stanićem, Kraljevićem, Đurićem i Garićem na čelu, već uveliko ribala podove nekog od domaćih zatvora. Ali...

Optužena četvorka svih ovih godina uživala je u „plodovima“ svog ratnog staža. Postali su ugledni članovi političkih partija, gdje su birani i postavljani na razne funkcije u političkoj i izvršnoj vlasti. S pozicija takve moći, baš kao i 1992. godine, kada su ih mučili i ubijali, u proteklim godinama činili su sve da pokupuju moguće svjedoke svojih zločina ne bi li, ako do suđenja dođe, svjedočili u njihovu korist, a ne u korist pravde. 

Na njihovu žalost, istina o zločinima u Vlasenici nije se mogla sakriti. A ni otkupiti!