Slušajući kako razni evropski funkcioneri, političari, ambasadori, izaslanici ruže (s razlogom i punim pravom) našu vladajuću elitu zbog jalovosti koju pokazuju kada je u pitanju evropski put, teško je i zamisliti da je BiH samo prije nekoliko godina bila prvak u regionalnoj utrci za članstvo u EU.  

Činilo se tada kao da idemo brzinom svjetlosti, naše komšije ostavljali smo daleko iza nas na tom putu i gledali ih u retrovizoru, iz Brisela su skoro pa svakodnevno stizali aplauzi za svaku krivinu koju bismo uspješno savladali. 

I tada se opet pokazala tačnom ona da sve što je dobro kratko traje. Bar iz perspektive naroda. Kada je evropski put zahtijevao malo određene promjene, tu smo i stali. Šta su te promjene podrazumijevale? Transparentnost - da ne mogu harčiti narodne pare na način na koji ne bi trebale.

Vladavinu prava i nezavisno pravosuđe - da se ukine ona „kadija te tuži, kadija ti sudi“, odnosno da ne može onaj koji vlada hapsiti one koji mu smetaju. Slobodne javne medijske servise – da oni koji vladaju ne uređuju javne medije tako što će sebe hvaliti, druge medijski linčovati i diskreditirati. I tako dalje...

Za one koji su dvadeset i kusur godina imali te poluge, one su previše dobre da bi ih se odrekli. Bolje ne raditi, ne mijenjati ništa, slušati pridike raznih stranaca, ali zadržati tu moć. I u tome leži nepodnošljiva lakoća stajanja na evropskom putu.

Dok mi stojimo, davno su nas prestigli oni koji su u našim retrovizorima, nekad prije deset godina, bili samo sitna tačka. Hrvatska je već članica EU, Srbija i Crna Gora otvaraju ko zna koje poglavlje u pregovorima, Albanija također, Makedonija...