KOLUMNE

Dječak i mi

Senka KURT ([email protected])

4.1.2018

U sarajevskom naselju Alipašino Polje jedan dječak i njegov deda čekaju da ih se neko sjeti, smiluje im se i pokuca na njihova vrata. Sudbina se poigrala Muhamedom i njegovim unukom, koji se, oslonjeni jedan na drugoga, u trošnom podstanarskom stanu, nadaju nečijoj pomoći, sadaki, čekaju da neko skrene pogled i na njih dvojicu... 

Muhamed i Sendi čak nisu ni među 600.000 Bosanaca i Hercegovaca što u ekstremnom siromaštvu preživljavaju sa 3-4 marke dnevno. Jedan hljeb, litar mlijeka i pavlaka, dnevno. Sve to da živite u mraku, bez vode, struje, plina. U uvjetima u kojima nisu živjeli ni oni davno prije nas.   

Obasjana planovima za Novu godinu, u iščekivanju izbora, vlast se ne obazire na dedu i unuka s Alipašinog Polja. Pored njih svakog dana prođe neki ministar, načelnik, neko od „važnih“ s ovog ili onog nivoa vlasti. No, na njih, osim dobrih ljudi, niko ne obraća pažnju...

Nekako postaju nevidljivi, utapaju se u masu stotina hiljada nevidljivih građana, koje vlast zaobilazi do pred izbore, kojima vlast niti nudi niti misli ponuditi ikakvu budućnost. Sve dok pred oktobar ne stignu kartonske kutije sa po litar ulja, kilogram šećera, soli i brašna, kesom makarona - i obaveznom naljepnicom koja označava da Stranka brine za njih.

Strane ambasade navode da je iz BiH u proteklim godinama, prema broju izdatih radnih dozvola, otišlo više od 150.000 radno sposobnih stanovnika. Vlasti kažu otišlo ih je samo 10.000, uzdajući se u evidenciju onih koji su odjavili boravak u zemlji. A kome vi vjerujete?

Koliko je vaše djece, rodbine, prijatelja, poznanika, komšija, samo u prošloj godini, otišlo zauvijek i poručilo da se nikada neće vratiti? Kome vjerujete onda - vlastima ili svojim očima?

Vezane vijesti
Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.