Odluka VSTV-a da smijeni Gorana Salihovića s mjesta glavnog tužioca BiH prije dvije godine je izgledala kao naučna fantastika.

Nezapamćena drskost  

Lična osionost, drskost, ispunjavanje želja da ga prati po desetak policijskih službenika i dva terenca, osjećaj da je iznad države i da se svi pred njime trebaju tresti od straha, bili su dio javnog imidža Salihovića.

Potpuna ubijeđenost prijateljstvo s braćom Čampara i njihovim bliskim rođakom Zvizdićem, kao predsjednikom Vijeća ministara, te povjerenje u političku podršku Bakira Izetbegovića, posljedično su izrodili partijskog “ravnatelja”.

Salihović je, naime, sa zemljom ravnao sve koji su bili smetnja Izetbegovićevoj autokratiji i familijarnoj čamparizaciji pravosuđa, policijskih struktura, obavještajne zajednice i medija.

Montirani proces protiv Fahrudina Radončića, koji je kao takav - kako je prvog dana rekao ugledni sudija Branko Perić – nanio prvenstveno štete pravosuđu BiH, kod Salihovića je izazvao mentalnu ejakulaciju o svojim neviđenim nadnaravnim moćima i politički previše moćnim pokroviteljima.

Zaslužio optužnicu!

Ali, kako to u životu obično biva, Salihovića su razotkrili vlastiti nerad, hedonizam, političko selektiranje predmeta, a vjerovatno su ga sustigli i duhovi neriješenih političkih ubistava Leutara, Ugljena ili pokušaj da se Delalićeva likvidacija monstruoznim metodama prebaci na nevine ljude, a pravi krivci sakriju od pravde.

Ipak, neće biti ni prava ni pravde ako Salihović, makar zbog utvrđenog ometanja rada tužilaca i sudija, ne završi s osuđujućom presudom zbog ometanja rada pravosuđa.

Ne zbog njega, jer je u pitanju već nevažan čovjek. Nego zbog njegovih nalogodavaca i likova poput Dubravka Čampare koji zbog političkih veza i dalje izmiču Salihovićevoj profesionalnoj sudbini.