PRED SUSRET U VAŠINGONU

Srbija i Kosovo: Stoljeće sukoba i pregovora

Sastanak koji će biti održan u Bijeloj kući između rukovodstava Srbije i Kosova nerijetki su već sada skloni da proglase historijskim

Vučić i Hoti: U Vašingt. Arhiv

Piše: D. Hadžović/Avaz.ba

29.8.2020

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijer Kosova Avdulah Hoti sastat će se 4. septembra u Bijeloj kući u sklopu nastojanja Vašingtona da pomogne riješiti ključne sporove između Prištine i Beograda.  

Sastanak koji će biti održan u Bijeloj kući između rukovodstava Srbije i Kosova nerijetki su već sada skloni da proglase historijskim, a u javnosti se špekuliše da bi sastanku mogao lično prisustvovati i predsjednik SAD-a Donald Tramp. 


Od 1912. do 1999.

Stvari dodatno dobijaju na težini ako se uzme u obzir da se za dva mjeseca održavaju američki izbori na kojima Džo Bajden važi za favorita, te da Tramp naprosto vapi za bilo kakvim vanjskopolitičkim uspjehom ne bi li sebi ojačao poziciju, kao što je Klinton i bio odlučan zaustaviti rat u Bosni prije ulaska u izbornu godinu. No, kolike su uistinu šanse da jedan sastanak riješi balkansko pitanje koje ključa već decenijama?

Iako sve tri strane naglašavaju da će glava tema razgovora biti normalizacija ekonomskih odnosa, već sada se naširoko špekuliše da bi stvarni cilj ovog razgovora moglo biti otvaranje pitanja razmjene teritorije i priznanja Kosova od Srbije, dok se neki pribojavaju da bi srbijanska strana u pregovorima mogla otvoriti i pitanje budućeg statusa Republike Srpske.

Problemi u odnosima datiraju od 1912. godine, kada je Srbija u Prvom balkanskom ratu priopojila Kosovo, do tada dio Osmanskog carstva. Narednih decenija većinsko albansko stanovništvo bilo je primorano podnositi represivan odnos srbijanskih vlasti, da bi, nakon pobjede komunista u Drugom svjetskom ratu, Kosovo dobilo status autonomne pokrajine u okviru Srbije, ali i dalje pod dominantnom kontrolom Beogradu. 

Ovlasti autonomnih pokrajina proširene su novim ustavima SFRJ iz 1963. te posebno 1974. kada dobivaju gotovo ista prava kao republike. Ni ovaj status, međutim, nije u potpunosti zadovoljio Albance, koji su 1981. izašli na masovne proteste zahtijevajući potpuno otcjepljenje od Srbije i status posebne republike. 

Umjesto toga, krajem osamdesetih Slobodan Milošević je Kosovo uključio u svoj projekat „antibirokratskih revolucija“ i smijenio njegovo rukovodstvo, a 1989. je uspio nametnuti amandmane na ustav kojim je Kosovu de facto ukinuta autonomija. Albansko stanovništvo na ovakav potez odgovorilo je dugogodišnjim bojkotom zvaničnih institucija Srbije i stvaranjem paralelnih. 

Ovaj civilni neposluh vremenom je pretvoren u oružani otpor s formiranjem Oslobodilačke vojske Kosova, koja je od 1996. počela vršiti diverzije na srpske vojne i policijske ciljeve. Tokom 1998. povremeni sukobi prerasli su u opštu ofanzivu Vojske Jugoslavije i srbijanske policije na teritoriju Kosova. Po već viđenom scenariju u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, intervenciju srbijanskih snaga pratili su masovni zločini i etnička čišćenja. No za razliku Hrvatske i posebno BiH, zapadne sile sada su bile odlučne spriječiti zločine.

 Mirovni sporazumi

Iako ni poslije niza prijetnji NATO intervencijom i pooštravanja sankcija, SR Jugoslavija nije prekidala vojne akcije, zapadne sile pokušale su okončati sukob mirovnim pregovorima koji su u februaru 1999. organizovani u dvorcu Rambujeu kod Pariza, između predstavnika vlasti u Srbiji i kosovskih Albanaca, uz posredovanje izaslanika SAD, Rusije i EU, Kristofera Hila, Borisa Majorskog i Volfganga Petriča. Nakon 17 dana pregovora, srbijanska strana odbila je predložena rješenja. Kao najsporniju odredbu pregovora isticali su vojno prisustvo NATO u SR Jugoslaviji. Miloševiću je, međutim, još jednu priliku odlučio dati tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ričar Holbruk. U martu je ponudio Miloševiću da spasi zemlju od napada i prihvati ugovor u Rambujeu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, OVK se razoružala a mirovne snage i NATO se rasporedili na to područje. Nekoliko dana nakon što je Milošević odbio i ovu ponudu, uslijedilo je NATO bombardiranje koje je trajalo od 24. marta do 11. juna 1999.

NATO bombardovanje Srbije. Arhiv

Bombardiranje je okončano Kumanovskim sporazumom, kojim se Slobodan Milošević, kao tada predsjednik SRJ, obavezao povući sve svoje vojne i policijske snage sa Kosova i prepustiti pokrajinu Ujedinjenim nacijama. Vijeće sigurnosti UN izglasalo je Rezoluciju 1244 kojom je ozvaničena vlast UN-a na Kosovu. Drugim riječima, od tog trenutka institucije Srbije de facto su izgubile sve ingerencije nad Kosovom. Ovo je vodilo do toga da u februaru 2008. Kosovo proglasi nezavisnost, koja je priznata od Sjedinjenih Država i većine zapadnih država, ali ne i od Rusije i Kine, zbog čega Kosovo do danas nije dobilo stolicu u UN-u.

Priznanje nezavisnosti otvorilo je novu epizodu u historijskim odnosima Srbije i Kosova, ovaj put po pitanju „normalizacije odnosa“. Pregovori su počeli još 2011., no, i pored niza sastanaka koji su održavani nekad pod pokroviteljstvom EU, a nekad SAD, vrlo mali pomaci su napravljeni.

Realpolitički interes

Uzimajući sve u obzir, bez obzira koliko možda i sam i Tramp i njegova administracija imali želju riješiti „kosovsko pitanje“ i ostvariti značajan vanjskopolitički uspjeh pred izbore u novembru na kojima se aktualnom američkom predsjedniku daju sve manje šanse u odnosu na Džo Bajdena, teško je očekivati da će jedan sastanak u Vašingtonu rezultirati nekim epohalnim dogovorom.

To, prije svega, ni samoj Srbiji u ovom trenutku nije u vrhunskom interesu. Osim sentimentalnih i nacionalnih, Srbija ima i snažne realpolitičke motive da ne prizna nezavisnost Kosova i odugovlači s pregovorima. Neriješen međunarodni status ove bivše jugoslovenske pokrajine i Srbiji omogućava da kroz pregovore o Kosovu jača svoju međunarodnu poziciju i od vodećih zapadnih sila za svaki eventualni ustupak koji bi napravila prema Kosovu zatraži protuustupke u nekim drugim poljima.

Da bi ti „protuustupci“ mogli uključiti i BiH, već odavno javno najavljuje i priželjkuje i Milorad Dodik, indirektno Aleksandar Vučić, dok probosanska pozicija, osim infantilnih saopštenja, čini se da na sve to nema jasan diplomatski odgovor.

Za sada, Kosovo i dalje ostaje višedecenijsko otvoreno pitanje u vječito uzavrelom balkanskom političkom kotlu.

Plan razmjene teritorija između Srbije i kosova. DW

Nemaju ingerencije nad Kosovom

Srbijanske vlasti odbijaju priznati nezavisnost Kosova. I dalje formalno tretiraju ovaj teritorij kao dio svoje države iako već više od dvije decenije Srbija nema nikakve ingerencije na njim.

Otpor albanskih lidera

Ideja koja je posljednjih godina posebno popularna jeste ona o razmjeni tertiroija, na način da se Kosovu priključe većinski albanske općine s juga Srbije, a Srbiji većinski srpske općine sa sjevera Kosova.

Ova ideja imala je podršku srbijanskog predsjednika Vučića i kosovskog predsjednika Tačija, kao i Trampovog bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Džona Boltona, ali je s druge strane nailazila na odlučan otpor drugih albanskih lidera poput Hašima Tačija i evropskih zemalja na čelu sa Njemačkom i Francuskom.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.