Motiv posljednje večere je sastavni i mnogo slavljeni motiv kršćanke historije i govori o događaju koji je započeo kao slavlje euharistije, a navijestio najbitnije momente buduće kršćanske historije. Taj motiv je zabilježen u svim bitnim spisima kršćanstva i osobito slavljen u slikarskoj umjetnosti, jer su ga brojni slikari prikazivali, a među najznačajnijim likovnim prikazima tog biblijskog događaja je i slavna „Posljednja večera“ koju je naslikao slavni Leonardo da Vinči (Vinci).

Dvije istine

Priča opisuje, a slika prikazuje moment kada Isus Krist okuplja svoje učenike i saopćava im dvije bitne istine. Prva istina je da će u slavu njega i njegovog oca uzimati za večeru komad beskvasnog kruha i čašu vina i na taj način simbolički se sjedinjavati sa njim samim, jer su to simboli Isusovog tijela i krvi, kao i da je to večer rastanka, jer će ga jedan od njegovih učenika izdati.  

Sve što se tada dogodilo obistinilo se, barem tako kaže kršćanska historija. Slika u biti prikazuje skup istomišljenika koji će stradati zbog svog uvjerenja, ali će njihovo stradanje otvoriti novu eru čovječanstva. Ukazati mu na siguran put spasa iz zemaljskog pakla u Jelisejska polja rajskog naselja. A za to je vrijedilo da se čovjek žrtvuje.

U kršćanstvu je žrtva Božijeg sina Isusa značila otkup i spas cijelog čovječanstva, a u tradiciji ostavila sliku ljudskog bratstva koje, kao i sve drugo što je ljudsko na svijetu, nije i ne može biti savršeno, jer je savršeno samo ono jedno, a to je tvorac svekolikog postojanja.

Ulazeći u sve dublju starost, sjećao sam se mnogih događaja koji su se odvijali pod krovom kuće mojih roditelja i u tom sjećanju mi je pala u oči sličnost jednog događaja koji je zabilježila kršćanska historija i jednog koji je u mnogo čemu po smislu i sadržaju sličan onom opisanom, mada u njemu nije bilo ništa vanzemaljsko, ali je po mnogim elementima nosilo značenje onog negdanjeg kada su zadnji put zajedno večerali Učitelj i njegovi đaci koji su se nazivali Isus Krist i Apostoli njegovog nauka.

Crni oblaci

Događaj koji ja imam u pamćenju i koji se dogodio početkom jula 1941. godine u kući mojih roditelja, tzv. Šuhrinoj kući, u kojoj smo tada stanovali, odigrao se kao slučajni sastanak rođaka, prijatelja i drugova, u vrijeme kada su već bili naviješteni budući užasni događaji i susret se pretvorio u večeru koja je za najveći broj tada okupljenih odista bila posljednja u svakom mogućem smislu te riječi.

Naime, vrijeme je već nadvilo crne oblake nad svima nama. Započeli su ustaški teror, progon, pljačka i masovno ubijanje nad Srbima, totalni progon Jevreja i Roma koji su već okupljani u privremene logore i pripremani za logore smrti.

Rat protiv SSSR-a je započeo, a s njim i progon komunista i pljačka svih onih koji su u policijskim fasciklama bili zabilježeni kao anglofili ili ljudi posebnih navika i sklonosti. Čini mi se da je masovna histerija ubijanja i progona za moment omela sistematski rad na provođenju ove politike, jer je nastao takav grabež za jevrejskim i srpskim radnjama i magazama da je to bilo strahota i gledati.

Komšijama i prijateljima imovina je razgrabljivana, ljudi izbacivani na ulice da se ili uz veliki novac otkupljuju tako što bi dobili propusnicu za odlazak u Dalmaciju, gdje su Italijani držali nešto lakši i snošljiviji režim, ili da budu prevareni na taj način da će biti transportirani u Italiju ili Švicarsku. A, zadnja stanica njihovog transporta vodila je u logor Stara Gradiška, čemu je na stravičan način bio svjedok moj brat Ahmet, koji je i sam dospio u taj logor i u potkrovnoj sobi u koju je bio ubačen našao veliki broj fotografija svojih jevrejskih poznanika, prijatelja i drugova koji su dovezeni u logor i tu ostavili svoje živote, a da je iza njih ostao samo ustašama nepotreban arhiv ličnih uspomena tih ljudi koji su ih nosili sa sobom, ne znajući da idu na zadnje ovosvjetsko putovanje.  

Ne znam tačno, ali sam siguran da je bio počeo juli, jer se amidža Muhamedbeg već vratio u Ključ, nakon užasa ubijanja ključkih Srba, zbog kojeg je došao u Banju Luku kod oca tražeći pomoć za njihovo spašavanje. Znam da smo bili svi na okupu, mada su se najstariji brat Safet i njegova žena Rada (rođena Vranješević) morali skrivati budući da su Safeta već tražili. To je značilo da smo u kući bili otac, majka, nas šestero braće i dvije njihove žene i dvije sestre i da se tog dana pojavio i bliski prijatelj i rođak Bakir Đinić i saopćio nam da tri čovjeka žele da nas posjete. Otac je rekao da ih dovede i ispostavilo se da se radi o našim rođacima Skenderu Kulenoviću, Safetu Krupiću, Hajrudinu Kulenoviću i još jednom oniskom i malo starijem čovjeku, za kojeg se ispostavilo da se radi o književniku Hasanu Kikiću.

Razgovor je započeo s objašnjenjem situacije u Zagrebu i nemogućnosti da se ljudi kojima režim nije bio sklon u bilo čemu oslone na tadašnje muslimanske predstavnike u vlasti, mada su neki među sobom bili u najbližem srodstvu. Skender je rekao da su odlučili da se povuku u Krajinu, u Bosanski Petrovac, Bilajce i Kulen-Vakuf i da tamo Hasana smjeste, ako bude prilika, za učitelja u neko okolno muslimansko selo. Ocijenili su da im je zbog nepostojanja partijskih veza posebno delikatan položaj Safeta Krupića, kojeg je i partija progonila i nemoguće je u tom momentu išta drugo nego se skloniti s vida policije.  

Neka sila koja nas je davno osudila ima moć i još i danas i vrši svoju zlu misiju

Ubrzo se društvo nešto proširilo jer su, saznavši da su kod Sulejmanbega, došli i njegov kolega Hajrudin Kulenović, komšija Hajrudin Hadžiselimović, kasnije poznati anatom, i dvojica braće Begovića, a ubrzo i Salahudin Teskeredžić, naš bliski rođak i saradnik Kikićevog “Putokaza”.

Kako je vrijeme odmicalo, večera je servirana u velikom holu, a nakon večere se mala grupa, Kukić, Skender Kulenović, moj najmlađi brat Ifet i Bakir Đinić, odvojila da napravi plan za smještaj gostiju i njihov daljnji transport do predviđenih destinacija.  

Sjećam se još da se govorilo o postupcima određenih naših političara, zatim mlađih ljudi studenata, a najviše o izgledima da Rusi zaustave njemačku ofanzivu i da dođe do prevage u ratu, kao i o nužnosti da se i mi suprotstavimo fašizmu bez obzira na mogući ishod jer, ako fašizam pobijedi, tada se ionako svima nama loše piše, a biti na pravoj strani je ipak ne samo dužnost nego i obaveza.

Teška stvar je bila s položajem Safeta Krupića, kojeg su nadobudni marksisti i revolucionari proglasili trockizerom jer nije mislio kao Todorov i Đilas, što je bila veoma opasna kvalifikacija, tako da za njega nije bilo mjesta nigdje među malim grupama partizana koje su se okupljale za pripremu ustanka. Jedino povoljno za Safeta sastojalo se u činjenici da je njegov brat Mehmed bio oženjen Hidajetom Begović, a Safet je bio oženjen Sekom Marković, sestrom žene Bakira Đinića. Tada su obje prešle na islam (formalni postupak obavio je kadija Zuhrić) i tako malo ublažio akutnost situacije sa statusom Safeta. On je ipak odlučio da otputuje u Kulen-Vakuf, a jedan od motiva je bila i činjenica da je Mehmed Alajbegović, bliski saradnik Džafera Kulenovića, bio Safetov daidža.

Nužda i prijateljstvo

Tako se Safet sredinom jula uputio autobusom za Kulen-Vakuf. Nažalost, autobus je na mjestu gdje cesta skreće prema Ribniku napadnut i svi putnici pobijeni, a Safet je ostao živ, jer je bio u dubokoj komi, kao teški plućni bolesnik, a bio je ranjen upravo u plućno krilo gdje je imao pneumatoraks. Kao ranjenika bez svijesti su ga našli i prenijeli u banjalučku bolnicu, gdje ga je prepoznao jedan ustaški oficir kao poznatog komunističkog agitatora i uhapsio ga na licu mjesta.

Meni su u sjećanju ostali samo fragmenti razgovora i to onih kojima sam prisustvovao. Sjećam se da se moj otac detaljno raspitivao o ponašanju muslimanskih političara i posebno naših rođaka Kulenovića, da je Hasan Kikić govorio da, ako započne nacionalni rat, bit će strašno, jer će u njega biti uvučena i sirotinja, a to znači da će mase, umjesto protiv svojih gospodara, ratovati između sebe. Ipak, najviše se govorilo o ratu između Rusije i Njemačke. Svi su se nadali da će Rusi brzo stabilizirati svoj položaj, a otac je govorio da je Hitler pogriješio jer toliki prostor kao što je ruski niko ne može osvojiti.

Ja sam izdržao sve dok i zadnji gosti, a to su bili Hajro i Nina Hadžiselimović, nisu otišli. Učesnici te slučajne večere, nastale na temelju nužde i prijateljstva, više se nikada nisu sastali ni vidjeli niti večerali zajedno.

Prva žrtva slijeda događaja bio je moj otac, kojeg je šef ustaške policije Ibrahim Kolonić ubio ispred Gušića kafane u centru Banje Luke. Druga žrtva bio je Safet Krupić, mučki ubijen u Jasenovcu, a iza njega je stradao Hasan Kikić od gluhonijemog pratioca koji mu je dodijeljen da ga vodi do mjesta gdje će biti siguran. Za njim je stradao moj brat Ifet u početku 3. ofanzive, a za njim i brat Ismet, koji je poginuo u borbi protiv četnika u okolini Tuzle. Najzad su stradala dva brata Begovića i moja sestra Ćamka i to krajem samog rata, a Salahudin Teskeredžić je poginuo na ratištu kod Karlovca, gdje su muslimanski intelektualci koji su radili u ZAVNOBiH-u poslani u kažnjeničku jedinicu zbog navodnog nastojanja da obnove JMO.

Moja snaha Rada poginula je prilikom desanta na Drvar i od prvobitnih osamnaest, kraj rata dočekalo je samo osam prisutnih na toj večeri.

Sve ove ljude okupila je ideja slobode i odbrane čovjeka, niko od prisutnih nije imao nikakve rezerve prema nužnosti angažmana i svi su pali kao žrtve raznih fašizama koji su tada harali našom zemljom. Neki su ubijeni od ustaša, neki od četnika ili Nijemaca i njihovih različitih pomagača.

Ono što je u cijeloj ovoj historiji osobito tragično sastoji se u činjenici da je od inače malog broja tadašnjih muslimanskih intelektualaca stradalo najviše i najvrednijih ljudi u relativnom odnosu. Tako je ova mala slika jedne večere i sudbina njenih učesnika, prava slika naše sudbine. Naime, mi stradamo i to u pravilu oni najbolji i bez ikakva razloga osim našeg imena. Neka sila koja nas je davno osudila ima moć i još i danas vrši svoju zlu misiju.