Prvačići, dobro došli u prošlost!

Autor: Ema MASLO
06.09.2017 12:08
A
A
A

Velika školska tabla na kojoj je, kredama u crvenoj, žutoj, plavoj i standardnoj bijeloj boji, ispisano kitičastim slovima "Dobrodošli, prvačići". 

Drvene klupe, njih pet raspoređenih u tri reda i stolice, a na prvu klupu, u redu do zida, prislonjen masivni stol namijenjen za učiteljicu. Plavičasta svjetlost koja isijava iz neonki daje neki metalni odsjaj prostoru.

Čisto je, dosadno i bijelo, novo i oskudno. Besprizorna, monotona učionica. Ništa drugačija nego ona koju sam vidjela prije dvadesetpet-šest i više godina. Samo, ovaj put gledam je očima roditelja, a ne đaka prvaka.

Kako je u Švedskoj

No, ko misli da su ove današnje oči pametnije, nego što su bile tada, prije 20 i kusur? Jesu opreznije, zabrinutije, uplašenije, licemjernije, ciničnije.

Uostalom, ne bi nikako bilo dobro da današnjim mojim očima moje dijete gleda ovu učionicu.

Taman prije početka naše nove školske godine šokirao nas je status na Facebooku Slobodana Muftića, čija je kćerka Leona krenula u školu u Švedskoj. Šta nas je privuklo? Totalna različitost između civilizacije i današnjeg isfilteriziranog i kreteniziranog bh. društva.

Tako je Muftić istakao da nije problem što njegova 11-godišnjakinja ne zna švedski. Čak je i iz škole podstiču da priča maternji jezik kod kuće, a organizirali su i taksi prijevoz za besplatnu dopunsku nastavu na maternjem jeziku.

Za školu se Leona ne treba "pripremati". Knjige, sveske, šestare, bojice i sve ostalo dobit će besplatno. Kao i užinu i ručak. I Ajpod neophodan za obrazovanje u Švedskoj. Sve besplatno. Njena obaveza je samo da vodi računa o bateriji.

I, naravno, da su mnogi napravili paralelu. Šta da pomislimo o bh. obrazovnom sistemu? "Grabimo" ka Evropi tako što od prvog razreda uvodimo informatiku i engleski jezik. Nebitno što naši budući "informatičari" u 2017., vjerovatno kao ni u 2027., neće vidjeti kompjutera u školi, ili što će od engleskog tečno znati alfabet nakon godina školovanja.

Za ulazak u svijet pametnih, odraslih ljudi našu djecu pripremaju tako što im otežavaju ruksake jer se svake godine uvode novi predmeti. 

Niz je takvih primjera koji oslikavaju u kakvom je stanju bh. obrazovni sistem i o nepostojanju nikakve strategije. Svemu tome treba dodati zastarjelu opremu koju škole najčešće imaju, neopremljene kabinete, one koje nemaju običnu fiskulturnu dvoranu, učionice koje prokišnjavaju ili u kojima je ledara sa prvim hladnim danima. Ili, dvije škole pod jednim krovom.

Kako se, upoređujući iskustvo Slobodana Muftića iz Švedske ili bilo kojeg građanina iz BiH, ne upitati šta su svih ovih godina radili premijeri vlada, ministri obrazovanja i svi drugi zaduženi za obrazovanje u našoj zemlji. 

Za šta su primali visoku plaću? Šta je bolje sad, nego prije dvadeset godina?

Ma i to nebitno. Eto, da halalimo prethodnih 20 godina pa neka bude nebitno i to pitanje šta je to sad bolje, nego u prvim godinama nakon rata.

Ali, ako ništa, bar kao majka ne mogu, a ne postaviti pitanje šta će biti bolje za 20 godina? Šta vi, moćnici, radite da mom sinu, građaninu jedinstvene, dejtonske, nedjeljive, ove-one Bosne i Hercegovine bude bolje?

Sigurna budućnost

Šta je to što sedmogodišnjacima, đacima prvacima, punim nade i pozitivne energije, može donijeti mirnu, sigurnu budućnost nakon uspješnog školovanja i nakon bezbrojnih besanih noći provedenih nad knjigom?

I naravno da moćnici neće odgovoriti. I zato se već sada pripremam da moje dijete, za nekih 20 godina krene u potragu za nečim. Za znanjem, za budućnošću, za bilo čim opipljivim. Negdje, možda u Švedsku gdje će Leona Muftić imati već izgrađen, normalan život dostojan čovjeka sredinom 21. stoljeća.

A naša djeca su, nažalost, 1. septembra u RS, a 4. septembra u FBiH krenula po stjecanje znanja potrebnog za život u EU, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi ili Australiji.