Zapisi i sjećanja: Ljudi moga kraja (III)

Kako su govorili Krajišnici

Autor: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
11.09.2017 00:00
A
A
A

Ovdje ću ispričati ono što sam saznao o tome kako su govorili ljudi moga kraja, zatim kakav su odnos imali prema vjeri i vjerovanju, a posebno prema predstavnicima crkvene vlasti, zatim šta je kod njih bilo mjerilo vrijednosti i valjanosti čovjeka i po čemu su ljudi bili cijenjeni, te kakav su oni moral i odnos prema drugima pokazivali, naravno imajući u vidu da se sve to promijenilo, nešto temeljito, a ponešto u velikoj mjeri, ali da su tragovi onog što je nekada bilo za njih normalno i dalje ostali vidljivi i mogu se prepoznati u njihovom načinu života, mišljenja i ponašanja i danas. 

Vlaški ili cincarski

Treba imati na umu da su se stanovnici naše Vrhovine, a tako su se nazivali stanovnici onih krajeva u Bosanskoj krajini koji su živjeli u njenom planinskom dijelu.

Stanovnici tih krajeva bili su vlaškog porijekla i bavili su se stočarstvom na planinama Vlašić i Osmača, zatim na visoravni Zmijanje s planinom Manjača, te na planinama Grmeč, Dimitor, Šiša i drugim planinskim krajevima i visokim poljima, a koje su ove krajeve doseljavali u više navrata i sa sobom donosili različite karakteristike u načinu života i ponašanja. Zbog toga u kulturnom, i običajnom smislu nisu predstavljali nekakvo jedinstveno stanovništvo, odnosno iako su bili iste etničke osnove, oni su pokazivali neke različitosti koje su zavisile od dominantnih karakteristika njihovog načina života, mišljenja i običaja, kakvi su vladali u njihovim sredinama u vrijeme prije nego što su se doseljavali u Bosansku krajinu.

Nisu bili jednaki, mada su imali mnoge zajedničke osobine, gledano kulturološki i antropološki. Selilačko stanovništvo je podložno mnogo intenzivnijim miješanjima nego ono sjedilačko, pa se razlike u tom pogledu mogu protumačiti utjecajem miješanja s raznim elementima u različitim vremenima.

Tako je onaj ko je s njima imao kontakte i posmatrao ih izbliže mogao konstatirati da mnogi od njih, a osobito žene i djeca, nisu znali tadašnji zajednički govor ili kako je nazivan srpskohrvatski jezik, tako da su unutar svojih plemena, bratstava i grupa komunicirali svojim vlaškim ili cincarskim jezikom, a u širem okruženju neki od njih su se služili jezikom šire zajednice, tj. da su bili bilingvalni. 

Mnogi elementi materijalne kulture bili su različiti zavisno od vremena i uvjeta u kojima su doseljavali i krajeva iz kojih su se doseljavali i uvjeta pod kojima su određene osobine stjecali ili ih sami razvijali u novim uvjetima života, odnosno koje su eventualno prihvatali od drugih etničkih grupa s kojima su migrirajući dolazili u dodir.

Kada je riječ o neslavenskom gradskom stanovništvu, može se konstatirati da su mnogi pripadnici tih grupa, osim aromunskog jezika, u krajevima koji su nazivani Vrhovine, govorili i jedan jezik koji je u sebi sadržavao mnogo grčkih elemenata. Takvim jezikom su govorili Cincari, koji su bili naseljeni po našim gradićima u manjim ili većim grupama.

Kada je riječ o Bosanskoj krajini i zapadnoj Bosni, njihov centar bilo je naselje Ćipuljić, koje je bilo neka vrsta predgrađa Bugojna.

Cincari iz Ćipuljića su se bavili prije svega kalajdžijskim zanatom koji je unazad stotinu i više godina u Bosni i Hercegovini bio veoma prosperitetan, jer je sve posuđe u muslimanskim, a zatim i u kućama ostalog gradskog stanovništva bilo uglavnom od bakra, pa je bilo neophodno da se ono svake godine kalajiše, odnosno premazuje rastvorom neke kiseline i kalaja kako bi se spriječilo da bakar korodira i da sud postane otrovan.

Propast na Kosovu

Ja sam dobro poznavao kalajdžijsku porodicu majstora Simeuna Milutinovića koji je svake godine u ljeto dolazio u Banju Luku i u našoj avliji pravio ognjište, razmještao svoj alat i kalajisao cjelokupno bakarno posuđe i druge predmete od bakra. Bilo je tu mnogo demirlije, ravnih tepsija i pervazlija, tabaka, sahana, kuba, tendžera, ćasa velikih i malih, ibrika, đuguma, kazana za kuhanje pekmeza, ćiraka, šemidana i sličnih predmeta i taj posao trajao je oko dvije nedjelje.

U središtu improvizirane radione na šiljtetu je sjedio majstor Simeun, obučen u dug kaftan crne ili tamnozelene boje s kapom na glavi koja je ličila na plitak fes, samo je bila crne boje. Ljude iz Ćipuljića ste mogli sresti u svim gradićima naše Krajine i zapadne Bosne, a mnogi od njih su se, nakon što bi stekli neku imovinu, nastavili baviti trgovinom i prvi trgovci pravoslavne vjere su u nas u pravilu bili Cincari.

Dakle, osim onih pravoslavaca koji su govorili bosanskim jezikom, jer niko nije govorio ekavski, bilo je pravoslavaca koji su još govorili svojim izvornim jezicima kao što su aromunski i cincarski. Tako se o nekakvom jezičkom jedinstvu može govoriti tek nakon što je izvršena nacionalizacija svih pravoslavnih stanovnika naših krajeva u jedinstvenu srpsku naciju. To jedinstvo ili asimilacija Vlaha i Cincara u Srbe odigralo se na temelju vjerskog jedinstva i novonastale državne ideje koja se snažno razvila nastankom Kneževine Srbije, jer su ta dva elementa bila temeljna za osnovu ideje srpskog jedinstva.

Kasnije je sve bilo produbljeno i povezano s uspostavljanjem tradicije od Kosova i države Nemanjića, a stvaranje Kneževine je bilo samo obnova srpske države nakon njene propasti na Kosovu. Ideja kontinuiteta srpstva od Nemanjića do obnovljene srpske države u 19. stoljeću je implicirala ujedinjavanje svih pravoslavnih na Balkanu u neku novu verziju obnovljenog Dušanovog carstva koje je trebalo naslijediti ulogu Bizanta koji je propao nakon osmanskog osvajanja Carigrada.

Katoličko stanovništvo, koje je nekada živjelo i u dolini rijeka Sane i Une, ali i ono oko Jajca i u drugim krajevima Bosanske krajine i zapadne Bosne govorilo je jezikom kojim govori i danas, a to je zapravo bosanski jezik. Gdje god sam bio i gdje god sam susretao katolike, ne samo prije Drugog svjetskog rata u Banjoj Luci, Ivanjskoj, Jajcu, Bugojnu, Ključu, Sanskom Mostu ili Bihaću, nisam našao da se jezik nas muslimana razlikuje u bilo čemu od jezika kojim su govorili katolici, osim može biti u nešto obimnijoj upotrebi turcizama.

Kad sam bio u Zagrebu na studijama, iako sam studirao filozofiju, isto tako veoma me je interesirao i studij historije i jezika, pa sam išao na predavanja tada istaknutih profesora iz te oblasti (G. Novak, J. Šidak i N. Klajić u oblasti historije i M. Hraste, R. Ivšić i Lj. Jonke u oblasti jezika), pa sam dolazio i na seminar koji je pod naslovom „Hrvatski književni jezik“ držao poznati lingvista Ljudevit Jonke. Nakon jedne diskusije on me je pozvao u svoj kabinet i upitao me ko sam i odakle sam.

Kad sam mu odgovorio na njegovo pitanje, on mi je rekao: “Kolega, molim vas da po mogućnosti redovito dolazite na moj seminar da bi moji studenti čuli kako se govori i šta je to hrvatski književni jezik, jer je to za vas prirodni materinski jezik, a za moje studente nepoznanica“.

Sva moja kasnija istraživanja i proučavanja su me uputila ka istini da je tzv. srpskohrvatski jezik koji se razvijao nakon dogovora srpskih i hrvatskih lingvista zapravo bio bosanski jezik, da je to onaj isti jezik čije je ime Vuk Karadžić sakrio pod imenom južno narječje.

Jer, već tada ni Srbima ni Hrvatima nije bilo stalo da se prizna postojanje Bošnjaka kao slavenskog naroda niti da se prizna postojanje njihovog jezika i književnosti, mada su i jezik i književno stvaranje, kako ono usmeno narodno tako i književno, koje se na bosanskom jeziku pojavilo već sredinom 19. stoljeća, jasno dokazali opstojnost i jezika i kulture i književnosti naroda koji je od nastanka nosio ime Bošnjani ili Bošnjaci.