Nekim prijateljstvima ni godine ni hiljade kilometara nisu prepreka. U Maglaju smo zabilježili priču o jednom takvom prijateljstvu, 40. godišnjici braka i poklonjenom automobilu. Do devedesetih godina prošlog stoljeća, Azur Smajić bio je oficir Jugoslavenske narodne armije i predavač u Zrakoplovnom školskom centru u Rajlovcu u Sarajevu. Kroz pedagoški rad, priča nam, upoznao je stotine pitomaca, bio im je nastavnik i starješina, ali i roditelj i psiholog.

Roditeljski odnos

Učio ih je da, prije svega, budu dobri i odgovorni ljudi. Pamti, među ostalima, i Sašu Štetića, koji je 1985. godine iz Osijeka došao na školovanje u Sarajevo.

- Većina nas koji smo radili s ljudima, pamti neke detalje, impresije. Meni je impresija o Saši bila dobra, bio je među osam najboljih učenika u vodu u kojem sam ja bio komandir. Bio je fin mladić – ističe Smajić.

I Saša dobro pamti Smajića, kojeg su pitomci tada zvali Smajo.

- S roditeljima sam tada bio u kontaktu putem telefona ili pisama, a kući se išlo za Novu godinu ili na polugodištu. Smajo je meni zaista kvalitetno nadomjestio roditelje. Njegovi stavovi o životu koje nam je prenosio i koje i danas primjenjujem, stvorili su kod mene imunitet na ružne stvari koje se čovjeku dešavaju, naučili su me kako da se nosim s njima, a da psihički ne stradam. I mogu reći da je Smajo od prije 30 godina i danas isti čovjek – govori Štetić.

Devedesete godine razdvojile su im životne puteve, Azur se vratio u rodni Maglaj, a Saša u Hrvatsku. Ali, zahvaljujući društvenim mrežama, ponovno su uspostavili kontakt. Saša Štetić već četiri godine živi u Švedskoj, ima novi život i novu porodicu.

Pozvao je nedavno Azura da ga posjeti, baš nekako u vrijeme kada je on sa suprugom Fadilom slavio 40. godišnjicu braka.

Upoznali porodicu

- Saša nas je uspio uvjeriti da dođemo u Švedsku, da upoznamo njegovu porodicu. Dobili smo od njega avionske karte i odletjeli, ali smo se kući vratili automobilom Peugeot koji nam je Saša poklonio. Nikada nisam čuo da je prijatelj prijatelju poklonio automobil, zato je njegov gest veći - govori Smajić.

Saša, koji je proteklih dana boravio u Maglaju, u gostima kod Smajića, razgovor s nama doživio je veoma emotivno, kroz suze nam je kazao kako je najsretniji kada nekome može pomoći te da poklon za Smaju i njegovu suprugu ne smatra nečim nesvakidašnjim nego sasvim normalnim.

Ljudi su zastranili  

- Smajo kaže da nikada ranije nije čuo da se ovakve stvari dešavaju, a ja bih rekao - nažalost. Mnogi ljudi su zastranili u nesretni materijalizam, koji ne vodi ničemu dobrom. I pored svih kilometara koji nas razdvajaju, mi ćemo i dalje njegovati naše prijateljstvo – poručio je na kraju razgovora Saša Štetić.