Dr. Kamberović: Nedostaje nam i samopoštovanja

Dr. Kamberović: Nedostaje nam i samopoštovanja

Pritisnite "PLAY" za reprodukciju zvuka.

Prof. dr. Husnija Kamberović: Bošnjaci se moraju suočiti sa zabludama, lažnim prijateljstvima i lažnim pokroviteljstvima

Razgovarao: Senka KURT
26.11.2017 07:59
A
A
A

Presuda Ratku Mladiću koju je Haški tribunal izrekao u srijedu je važna. Ističe to u intervjuu za „Dnevni avaz” naš ugledni historičar, prof. dr. Husnija Kamberović, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. 

On dodaje da tokom čitanja presude nismo saznali ništa spektakularno novo, nismo čuli činjenice koje ranije nismo znali. No... 


Srđan Aleksić je heroj, a Ratko Mladić je zločinac


- Presuda je važna jer se izriče najvišem vojnom komandantu i naglašava da su vojska i Mladić lično odgovorni za te strašne zločine učinjene u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, uključujući i zločin genocida. Mnogi su nezadovoljni što on nije osuđen za genocid u Prijedoru i drugim gradovima, ali je važno naglasiti da se u presudi ne poriču ti zločini, samo njih Sud nije karakterizirao genocidom. Mislim da je doživotna kazna, dakle najveća moguća kazna, odgovarajuća za strašne zločine koje je počinio. 

Ali, kako onda da objasnimo da se general, o čijim je zlodjelima napisano na stotine stranica, doživljava kao heroj? Šta povijest govori o takvim ličnostima, o takvom sljepilu sljedbenika?

- On se ne doživljava svugdje kao heroj, ali se pokazuje da ima sljedbenika koji u njemu vide heroja. Ne bi, međutim, trebalo vjerovati da ti koji lijepe plakate doista vjeruju da je on heroj: mislim da obični ljudi imaju drugog posla, ali je dijelu političkih elita važno da ostavljaju takav dojam, jer na taj način legitimiraju dominantnu poziciju u svojoj nacionalnoj zajednici. Naime, koncept etnonacionalizma koji se promovira u svim postjugoslavenskim zemljama počiva upravo na tom građenju nacionalnih heroja, i to elite koriste. Mnoga društva su tokom historije prolazila kroz razdoblja građenja svojih nacionalnih heroja, ali ja mislim da je posve krivo od zločinaca praviti heroje. Srđan Aleksić je, naprimjer, heroj, a Ratko Mladić je zločinac i to ne može promijeniti suluda politika nekih političkih lidera. Uostalom, vrlo brzo će se sve ovo smiriti.

Možemo li, s povijesnog stajališta, govoriti je li ova presuda tačka na i nakon koje možemo nastaviti dalje?

- Svaka presuda koja je do sada izricana u Tribunalu izazivala je različite interpretacije i duboke podjele u BiH i regionu. Uvijek su neki bili nezadovoljni. Činjenica je, ipak, da poslije presude Karadžiću ova presuda Mladiću predstavlja najvažniju presudu Suda. Ona će, bez obzira što se u prvi mah čini da je njen prvi efekt negativan po odnose u BiH i regionu, u perspektivi otvoriti vrata za suočavanje sa zločinima, a to znači i stvaranje nekog novog društvenog ambijenta u kojem će se ljudi i narodi na ovim prostorima bolje razumijevati. Nama valja ići dalje, jer drugog puta, jednostavno, nema. A da bismo išli dalje, ovakve presude postavljaju temelje da se razdvoje zločinci i heroji. Buduće generacije će to sigurno razumjeti i biti u stanju prihvatiti.

Gdje ova zemlja ide - s jedne strane nas ostavljaju u amanet, s druge strane se iscrtavaju karte?

- Bosna i Hercegovina je puno proživjela u svojoj povijesti. Građeni su narativi o tome da su je nekada testamentarno ostavljali Katoličkoj crkvi i papi, nekada u amanet turskom lideru, vidimo da neki sanjaju o priključenju Srbiji. Ali, siguran sam da ova zemlja ima perspektivu, bez obzira na te konstruirane narative o testamentima i amanetima i da će se pojedinci koji sada u dubokom snu sanjaju neke snove probuditi i vidjeti šta je realnost ovoga svijeta.

Zašto se procesi na Balkanu ponavljaju, sukobi, ratovi, nerazumijevanja?

- Balkan je strateški važno područje i ovdje su se često dešavali ratovi zbog interesa velikih sila. Ovdje je bilo puno nesreća, ali, kao što je zapisao jedan filozof, „razdoblje sreće su prazne stranice u knjizi historije“ općenito u svijetu, jednako kao što su rijetke hronike sretnih vremena, kako je to negdje zapisao jedan nobelovac. Na Balkanu, kao uostalom i u svijetu općenito, nerazumijevanja će biti uvijek, ali ne vjerujem u skore sukobe ili ratove.

Mrvice koje su dovoljne pticama ne umanjuju ljepotu njihovog cvrkuta

Ko griješi - mi ili svijet? Možda nas oni ne razumiju ili mi sami sebe ne razumijemo?

- Svijet ima svoje brige i svoje interese. Mi se zanosimo uvjerenjem da smo nešto veoma važni, a zapravo smo mali i bez utjecaja u globalnom svijetu. Mi smo bili, i ostat ćemo, samo prostor za potkusurivanje velikih sila. Nama u ovom svijetu pripadaju mrvice. Ipak, moramo shvatiti da mrvice, koje su dovoljne pticama, ništa ne umanjuju ljepotu njihovog cvrkuta i njihove pjesme i njihov osjećaj beskrajne slobode. Znate, neki se na Balkanu počnu napuhivati kako bi postali veliki, a u tom napuhivanju od tačke postanu nule! I tako još jasnije pokažu svoju slabost.

Šta Bošnjaci nisu naučili iz povijesti, a trebali su?

- Teško je reći šta nacionalne zajednice kao kolektivi jesu ili nisu naučile iz povijesti, ali se meni čini da je povijesno iskustvo da su vjerovanje u vlastite mogućnosti i oslonac na vlastitu pamet nešto što se treba promovirati na ovim prostorima.

Bošnjaci su i u kriznim vremenima bili zbunjeni i razjedinjeni, i nešto bi iz tog povijesnog iskustva morali naučiti. No, nužno je suočiti se i sa zabludama, lažnim prijateljstvima i lažnim pokroviteljstvima. Jedan italijanski romanopisac je zapisao da „prijatelj nosi više odgovornosti nego neprijatelj, a nepravda koju ti nanese prijatelj mnogo više boli.“

Ali, moramo razumjeti da nam je živjeti ovdje sudbina, ovdje je naša prošlost i naša budućnost. Pretpostavka za to je ne samo poštovanje samoga sebe, a toga nam je vrlo često nedostajalo tokom povijesti, nego i poštovanje drugih s kojima smo živjeli. Bošnjaci su ovo drugo njegovali i tako trebaju činiti i u budućnosti.


Dr. Kamberović: Neki se na Balkanu počnu napuhivati kako bi postali veliki, a u tom napuhivanju od tačke postanu nule

Kažete da su od Osmanskog carstva do danas u kriznim momentima Bošnjaci zbunjeni, zatečeni, podijeljeni. Pa kako? I dijete nauči kad pogriješi, kako jedan narod ne može?

- U pitanju su političke elite koje gotovo nikada u kriznim razdobljima nisu bile dorasle historijskom zadatku. Tako je bilo tokom druge polovice 19. stoljeća i kroz čitavo 20. stoljeće, kada su se najprije oružano suprotstavili ulasku Habsburške monarhije, potom su lutali i na kraju Prvog svjetskog rata zalagali se za neku autonomiju u okviru Habsburške monarhije, ne shvatajući da se ta monarhija raspada; pa su bili jako razjedinjeni početkom i tokom Drugog svjetskog rata, a, nažalost, čini mi se da su s time ušli i u 21. stoljeće. Uvijek su u pitanju bili uski interesi političkih elita, a narod kao cjelina je trpio najveću štetu.

Šta su Turska i Rusija uradile za naše zemlje

No, kad pogledamo sve zajedno, ponekad se učini da niko nije ničiji - Hrvati s Vatikanom, Bošnjaci s Ankarom, Srbi s Moskvom... jesmo li mi, u ovom regionu, tako nesamostalni ili smo dobar materijal za manipuliranje? Jesmo li toliko važni da se o nas „otimaju“ svjetske sile?

- To je jedan stereotip koji je samo djelimično tačan. Nikada se u povijesti velike sile nisu nadmetale oko utjecaja na Balkanu zbog ljudi na Balkanu, nego zbog sebe. Mi smo uvijek bili samo sredstvo koje su velike sile odbacivale kada im više nije bilo potrebno. Je li Osmansko carstvo ratovalo za Bosnu 1878. godine? Je li Ankara, s obzirom na to da je Turska važna članica NATO saveza, tražila da taj savez vojno intervenira kako bi zaustavio pokolje nad Bošnjacima tokom 1992.-1995. godine? Je li Rusija ušla u rat kada je NATO bombardirao Srbiju 1999. godine? Ništa od toga nije bilo, jer su sve te sile imale svoje druge interese. Doduše, dobivali smo humanitarnu pomoć, a Rusija i dan-danas nije priznala nezavisnost Kosova, ali zato što ima svoje interesa oko Krima i drugdje.

Upravo danas polovina (ili još manje od toga) Bosne i Hercegovine obilježava Dan državnosti. Zašto je taj dan važan? Šta jednoj zemlji predstavlja datum njene državnosti?

- Podijeljenost oko toga praznika samo je izraz podijeljenosti i svađe današnjih političkih elita u Bosni i Hercegovini. Mislim da ta podijeljenost u dubinama društva nije toliko velika i da suprotstavljanje tom prazniku nije tako snažno među običnim ljudima kako to političke elite predstavljaju.

S druge strane, nisam siguran, ali se meni čini da sve države na svijetu imaju neke svoje praznike koje slave kao svoje nacionalne praznike ili kao praznike koje promoviraju kao Dan državnosti. Odabir jednog takvog datuma zna biti dugotrajan proces, a kada se do toga dođe, onda je to uvijek jedan prijelomni datum iz historije te države. Ti datumi pokazuju da država ima svoje historijsko utemeljenje.

Za Bosnu i Hercegovinu je 25. novembar, dan kada je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, upravo jedan takav prijelomni događaj. ZAVNOBiH je doista reafirmirao bosansku državnost, prekinutu sredinom 15. stoljeća osmanskim osvajanjem (iako ja uvijek naglašavam potrebu razlikovanja predmodernih država, kakve su bile sve srednjovjekovne države u Evropi, i modernih država), ali i uspostavio temeljne vrijednosti na kojima je naša zemlja počivala i na kojima jedino može počivati: nedjeljivost teritorije i ravnopravnost naroda. Elite koje uspiju postići konsenzus oko ta dva principa funkcioniranja Bosne i Hercegovine - imaju priliku zauzeti počasno mjesto u evropskoj historiji.

Filozofski fakultet mora postati mjesto za akademske debate i kritičko preispitivanje svih društvenih procesa

Jedan ste od kandidata za dekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Šta Vam to znači?

- Da, ja sam se kandidirao za poziciju dekana Filozofskog fakulteta i to je, vjerovatno, nešto najvažnije što u profesionalnoj karijeri do sada pokušavam postići. Naime, smatram da su profesori Univerziteta sami po sebi institucije, da su profesori Filozofskog fakulteta najveće institucije, a da biti dekan jedne takve ustanove znači veliku čast i odgovornost.

Pred očima imam Antu Babića, Salku Nazečića, Esada Pašalića, Branislava Đurđeva i druge dekane ovoga fakulteta. Sve su to bili vrsni profesori i naučnici. Ovdje su predavali Meša Selimović, Nedim Filipović, Midhat Begić, Nikola Kovač ....

Dok sam razmišljao o tome da li da se kandidiram, imao sam pred očima ta velika imena iz historije ovog fakulteta. Naravno, vjerujem da i ostali kandidati (a pet se prijavilo) dijele to uvjerenje i da će bilo ko od nas da dobije podršku Vijeća fakulteta činiti sve da postanemo dostojni nasljednici dekana koje sam ranije spomenuo i onih koje nisam spomenuo, a obavljali su ovu časnu dužnost.

Šta biste uradili kao dekan?

- U svom programu ponudio sam viziju fakulteta koji se mora transformirati u vodeću naučnu instituciju iz oblasti humanističkih i društvenih nauka u BiH, te postati središte kritičkog promišljanja društva u kojem živimo. Uvijek je bilo važno kakvi se stavovi o stanju u društvu mogu slati sa Filozofskog fakulteta. Naši profesori i naši studenti su uvijek važili kao lideri u slobodi mišljenja i kritičkog odnosa prema društvenim procesima. Želim doprinijeti da u budućnosti ponovo postane važno šta misle naši profesori i šta misle naši studenti o stanju u društvu. Naši profesori svoje stavove o stanju u društvu iznose na tribinama građana, premda i to relativno rijetko, umjesto na tribinama koje će se održavati na našem fakultetu i dalje distribuirati u strukture društva. Fakultet mora postati mjesto za akademske debate i kritičko preispitivanje svih društvenih procesa, jer je to obaveza nas kao intelektualaca.

Osim toga, ponudio sam nekoliko konkretnih poteza koje ću odmah povući ako budem izabran za dekana: inicirati formiranje instituta i centara pri odsjecima koji će postati središte naučnoistraživačkog rada. Omogućiti našim profesorima, pogotovo mlađem nastavnom osoblju, docentima i vanrednim profesorima, da apliciraju za odlazak na neki od univerziteta u Evropi barem na jedan semestar, pri čemu se mora naći način da finansijski ne budu oštećeni. Svjedoci smo da mnogi naši docenti izbjegavaju aplicirati za odlazak na druge univerzitete na period duži od mjesec jer im se isplaćuju umanjene plaće.

Moraju se iskoristiti sve zakonske mogućnosti da se to tretira kao boravak na radnom zadatku, jer odlazak na usavršavanje na neki evropski univerzitet nije odlazak u šoping ili turističko razgledanje, nego je to dodatni rad koji se kao takav mora i na matičnom fakultetu vrednovati, budući da od toga fakultet kao cjelina, a posebno naši studenti, imaju koristi. Time ćemo poboljšati naučnu referentnost našeg nastavnog kadra, ali i postati puno atraktivniji za nove studente.

Tu je i niz drugih obaveza koje sam postavio pred sebe i Fakultet: od jačanja pozicije Filozofskog fakulteta u okviru Univerziteta, otvaranja interuniverzitetskih doktorskih studija do podsticanja studentskog aktivizma i smanjenja finansijskih obaveza studenata, uz jačanje studentskih obaveza u nastavnom procesu i slično. Općenito se na Univerzitetu stalno insistira na studentima kao izvoru finansiranja rada fakulteta. Ja mislim da to nije dobro: studenti se moraju što više rasteretiti finansijskih obaveza, smanjivati troškove školovanja (onih koji redovno izvršavaju svoje obaveze i postižu odlične rezultate treba oslobađati bilo kakvih obaveza), a dodatne izvore finansiranja tražiti ne samo kroz veći budžet od države nego i kroz bavljenje naučnim radom, učešćem u međunarodnim i domaćim naučnim projektima, razvijanjem saradnje sa raznim fondacijama, stranim ambasadama, ali i privrednim subjektima.

Pri tome moramo voditi računa da je naša autonomija vrednija od bilo koje zarade, jer ćemo jedino svojom autonomijom biti u prilici čuvati svoju vjerodostojnost, koja će nam otvarati vrata raznim fondovima pomoću kojih ćemo dalje moći razvijati i slobodu našeg naučnog i nastavnog rada. Mislim da u tom smislu pogotovo naši odsjeci za strane jezike mogu jako puno doprinijeti.

Važno je i pobijediti

Zašto se nauka i naučni rad kod nas tako malo cijene? Kako to promijeniti?

- Zato što je na našem univerzitetu sve manje nauke. Ja sam zbog toga u mom programu akcent stavio upravo na razvoj naučnoistraživačkog rada. Naši profesori moraju dalje razvijati svoju naučnu referentnost, dobiti priliku, kao što je to običaj na svim velikim univerzitetima u svijetu, imati slobodan semestar radi završetka svojih naučnih projekata.

Moramo otvoriti nove linije finansiranja naučnih projekata. Moramo se uključiti u međunarodne projekte, ali također i biti aktivni kada su u pitanju domaće fondacije. Neprihvatljivo je, naprimjer, da godinama Filozofski fakultet ne može dobiti nijedan naučni projekt koji finansira Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, da ne dobivamo projekte u međudržavnoj saradnji (a takvih projekata ima sa Slovenijom, Crnom Gorom i drugim zemljama) te da je na konkursu kod Kantonalnog ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade u 2017. godini od 52 odobrena naučna projekta samo jedan projekt s Filozofskog fakulteta.

Prvo što ću uraditi, ako budem izabran za dekana, bit će da se omogući učešće naših saradnika na konkursima za naučnoistraživačke projekte koje finansira Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke. Nema opravdanja da zbog nekih malih neopravdanih projekata u prošlosti već godinama nijedan projekt s našeg fakulteta ne može dobiti podršku Federalnog ministarstva. Na taj način smo propustili gotovo pola miliona maraka.

Vjerujem da iskustvom koje sam stekao do sada mogu to promijeniti i pomoći da se Filozofski fakultet dalje razvija. Zbog toga sam se i kandidirao za dekana. No, Vijeće fakulteta će o tome odlučiti već na sjednici 27. novembra 2017. godine. Kakva god odluka bude, valja nastaviti dalje raditi, premda bih, naravno, volio da ovo ne bude kao na Olimpijskim igrama - da je važno samo učestvovati! Važno je i pobijediti!