Čovjek koji je povezao Sjevernu Koreju i Vašington, Srebrenicu i Haiti: Tvrtko obilazi čudna mjesta i obične heroje

Autor: R. BELKO
30.12.2017 17:33
A
A
A

Novinar, putopisac i predavač Tvrtko Vujić, rođen je u Mađarskoj, korijene vuče iz Hrvatske. U razgovoru za Avaz.ba otkriva da su mu davni preci iz okoline Bune u Bosni i Hercegovini. 

Ono što ga odvaja od ostalih novinara i putopisaca je činjenica da je Tvrtko obišao mjesta na koja drugi rijetko ili nikad ne idu. Od Vašingtona do Sjeverne Koreje, od Brazila do Černobila, bio je na zanimljivim mjestima, sreo male ljude, a velike heroje.

Rođen je u mađarskom Pečuhu, trenutno radi na mađarskoj televiziji ATV, a kako kaže, godišnje održi 60 do 80 predavanja širom Evrope. 

U periodu od avgusta 2016.  do juna 2017. godine živio je u Vašingtonu, gdje mu je, kaže, bila baza i gdje su njegova djeca pohađala američku školu. 

- Iz Vašingtona smo kretali i obilazili mnoga mjesta - kaže ovaj zanimljivi Mađar.

Dodaje da ima - samo jedan život - i da hoće što je moguće više mjesta vidjeti i što više različitih ljudi sresti. 

- To mi niko ne može oduzeti. Mislim da je to pravo bogatstvo za mene, a sada i već za moju familiju. Naveče, kada pričam sa svojim sinovima, ne pričam im priče o patuljcima ili crvenkapici, nego o herojima svakodnevice, o istinitim, pravim ljudima, koji pomažu drugima i u najtežim okolnostima. Danas već i moji stariji sinovi putuju sa mnom na neka mjesta, kao naprimjer u Haiti, gdje su uz moju kontrolu pomagali djeci u jednom sirotištu. Oni, kao ni ja, nikada se neće žaliti na saobraćajnu gužvu ili na preglasnog susjeda, jer vidjevši kako su njihovi vršnjaci preživjeli razne katastrofe i pakao, tačno znaju  da je život prekrasan i zbog toga što imamo pitku vodu i imamo šta jesti. Ja tako učim svoju djecu, koji ne uče samo iz školskih udžbenika, nego i iz stvarnog života, pojašnjava Vujić, čije se prezime na mađarskom jeziku izgovara Vijity. 


Na pitanje zašto putuje na čudna mjesta, Vujić kaže da tamo ide jer ga to zanima. 

- U Sjevernu Koreju ili u Černobil, ali i u Beslan i Ledeni otok otputovao sam sam, jer me jednostavno sve to zanimalo. O tome sam snimio film kao novinar, pisao knjigu kao pisac, i govorim o tome na bini kao predavač - pojašnjava Vujić za Avaz.ba. 

Savjet oca

Pitali smo Tvrtka kako je sve krenulo?

- Otac mi je bio običan rudar. Bio je neškolovan, ali veoma mudar, pošten i pametan čovjek. Jednom mi je rekao - bolji si što više znaš. A samo da znaš: "Rudari i u tami traže put do svjetla. Ako imaš mogućnosti da pogledaš nešto, pogledaj odmah, jer to sigurno neće uzeti od tebe niko!". Kada sam prvi put, kao malo dijete, bio u našem glavnom gradu, u Budimpešti, jednostavno nisam vjerovao, koliko je ovo veliki grad, da još ima i vozove ispod zemlje (tada mi je otac prvi put pokazao metro). Onda sam zapravo shvatio da još ništa od svijeta nisam vidio - dodaje Vujić.

Kaže da u vrijeme komunizma nisu imali svjetski pasoš, te da zbog toga nisu mogli ni putovati.

- Moj otac skoro nigdje nije mogao putovati. Kada sam počeo putovanja, imao sam 19 godina - pojašnjava Vujić.
  

Kaže da mu je teško izdvojiti mjesto koje je na njega ostavilo poseban utisak, jer svako mjesto je drugačije. 

Sjeverna Koreja, Šri Lanka, Sahara, Gana...

- Sjeverna Koreja je bila neshvatljiva i za mene. Poslije putovanja u zemlju gdje kalendar počinje sa danom rođenja Kim Il-sunga (danas tamo nije 2017., nego 105. godina) jednostavno sam sasvim zaboravio žaliti se. Šri Lanka je bilo posebno drago putovanje, jer sam održao vanredni sat biologije mojim sinovima, u “gradu slonova” u Pinnawali. Haiti je isto poseban, jer tamo i moji sinovi (tada imali 14 i 13 godina) su radili u sirotištu, pomažući djeci koja su ostala bez roditelja. Moji su tamo inače bili prave zvijezde zbog njihove bijele boje kože. U Gambiji je moj sin bio jedini bijeli momak u vrtiću. Sahara je ujedno prelijepa i zastrašujuća, prisjeća se Tvrtko nekih od putešestvija.

Kaže da je Turkmenistan - bio jako smiješan u doba njegovog putovanja.

- U ono vrijeme ime prvog mjeseca godine bilo je ime predsjednika zemlje Turmenbasyja, a septembar je preimenovan poslije njegove knjige, Ruhnama. Uganda mi se jako svidjela, tamo sam kušao perkelt od krokodila s krompirom i prženim skakavcima. U Gani sam se susreo sa fanti-crncem, koji je proveo tri decenije u Mađarskoj kao dječiji doktor, a vrativši se u rodnu Ganu, susreo se s Mađaricom, koja je već skoro zaboravila svoj materinji jezik. Tako je ovaj čestiti crnac davao sata mađarskog jezika i ponovo naučio mađarski jednu rođenu Mađaricu. Čudesna priča za srce - dodaje Vujić.

Troje ljudi, pas i magarac

Kaže da je putovao na mali hrvatski otok Palagružu.

- Jedino što tamo možete vidjeti je svetionik, troje ljudi, jedan pas, magarac. Tamo sam osjetio kako je dobra stvar razmišljati u apsolutnoj tišini, na sredini ničega - dodaje ovaj čudesni putopisac.

Za razliku od Palagruže, Brazil i Australija bili su sasvim druga priča. 

- U Brazilu sam bio u džungli, u Australiji sa Aboriđanima, ali ne moram obavezno putovati za čuda i čudesne ljude, ima ih dovoljno još i u mojoj ulici, mom gradu, državi pa i u regiji. Kao i vašoj. Samo moramo imati oči i duha da ih prepoznamo. Heroji svakodnevice ne igraju ulogu u holivudskim filmovima, nego žive pored nas, sa nama, samo ih moramo prepoznati da bi mogli učiti od njih - poručuje Vujić.

Vujić na putešestvije nekada ide sam, nekada sa grupom ili porodicom. 

- Ali, skoro nikad ne putujem u organiziranoj grupi, tražim uvijek “male kapije”, one tajne, što ne pokazuju turistima. U jednom dijelu svijeta putovao sam kao novinar (to mi je struka), ali velikom dijelu i obavezno skoro uvijek putujem po ličnom interesovanju, a poslije pišem i govorim o tome, zaključuje Vujić priču o svjetskim putešestvijama. 

Dodaje da je jedna od najvažnijih priča susret s posljednjim ratnim zarobljenikom iz Drugog svjetskog rata. 

- To je Andraš Toma, kojeg smo s ekipom našli u mentalnoj bolnici pored Tatarstana, u bivšem Sovjetskom savezu, 55 godina nakon završetka rata. Poslije njegove identifikacije vratili smo ga sestri, koja je imala papire o tome da joj je brat umro u ratu. Andraš Toma je živio tri i po godine sa porodicom u gradu Nyíregyháza. Dio identifikacije sam ja izveo. U videu se može vidjeti da se prisjetio mađarske zakletve, što nam je kao druga himna - kaže Tvrtko Vujić.

Svakodnevno čitam "Avaz"

- Pošto ne mogu svakodnevno pričati na svom maternjem jeziku (samo sa mamom i sa nekim od mojih prijatelja, ali nikako masovno i duže vrijeme), svaki dan čitam barem pola sata, da sačuvam znanje jezika. Jedna od tri novine koje redovno čitam je "Dnevni avaz". I tako učim više o vašoj zemlji, ali nekad čitam i o stvarima o čemu ni pojma nemam šta su, ali to radim zbog jezika! Čitam i pišem i ćirilicom, vježbam i to redovmo, kao i posebne bosanske izraze, kao naprimjer - Ne bi me prodali ni na sokaku ni u avliji - Kaže Tvrtko i dodaje da je u BiH bio mnogo puta.  

- Više puta bio sam u Srebrenici i u vrijeme komemoracije, ali naprimjer, ove godine u septembru. Uvijek odlazim kod Avde u motel "Misirlije", i pijem bosansku kafu. Obožavam bosansku kafu, to kuham i kod kuće u Budimpešti, u pravoj džezvi, što mi je napravio Kenan na Baščaršiji. O unutrašnjim političkim situacijama BiH nisam baš upoznat, ali me politika baš i ne interesira, i to nigdje. O dešavanjima 90-ih sam dovoljno upoznat...Baščaršija je jedno od najljepših mjesta svijeta, kao i Mostar. U vašoj zemlji obavezno jedem ćevape i burek sa kiselim mlijekom, nadam se da dobro znam ime onog pića što se daje uz burek - dodaje Vujić. 

Kaže da u kolima sluša Dinu Merlina i da je bio na njegovom koncertu.

- Bio sam u Višegradu, Bijeljini, Goraždu, Mostaru, Međugorju, gdje sam razgovarao s Vickom, bio sam još u Tuzli, Sanskom Mostu, Brčkom i u manjim naseljima. Uvijek sam se našao sa jako gostoprimljivim ljudima, oni su doprinijeli tome, da u takvoj mjeri zavolim vašu prelijepu zemlju, Bosnu i Hercegovinu - navodi Tvrtko mjesta koja je posjetio u BiH.


  • (Tvrtko u Sarajevu)

I supruga mu se pridružila

- Mojim putovanjima pridružila se i moja žena Gyöngyi Zsolnay, bivša košarkašica i reprezentativka Mađarske. Ona je zbog sporta navikla putovati, tako da nama to nije bilo nešto posebno. Djeca (sada 15, 14 i 6 godina) su se već “urodila” u ovu situaciju. Po našim planovima, 2018. godine opet ćemo putovati, cilj će nam biti Bocvana, Malavi i Južna Afrika.  

Stotine hiljada pratilaca na Facebooku

Kaže da ima Facebook stranicu na mađarskom jeziku, gdje ga prati više od 230.000 Mađara ( facebook.com/vujitytvrtko ), na kojoj uglavnom piše o putovanjima, ali i o velikoj ideji - 'ideji svakodnevnih heroja!".

- Prije dva dana krenuo sam sa svojom hrvatskom/srpskom/bosanskom stranicom, a za 48 sati više stotina ljudi pridružilo se ovoj stranici. Postavljaju mi pitanja, komentiraju, itd. Kako vidim, većina ljudi su iz BiH, možda to zbog mog imena Tvrtko (nisam sreo drugog Tvrtka u Mađarskoj, možda sam ja jedini), a u vašoj zemlji on je historijska ličnost. Ne znam tačno, možda i zato imam toliko novih prijatelja iz Bosne. Uporedivši sa 231.000 ovih nekoliko stotina za par dana nije mnogo, ali tako sam i na mađarskom jeziku započeo - kaže optimistični Tvrtko.

Kaže da mu je cilj ljudima u BiH približiti Mađarsku.

- Zato ću se uskoro obratiti uživo i mojim novim prijateljima (na mađarskoj stranici ova javljanja uvijek prati više desetina ili nekad iznad stotinu hiljada ljudi) - dodaje Tvrtko.  

Na kraju napominje: 

- Nisam bogataš, nemam luksuzni automobil, skupe satove, preveliku kuću. Ne kupujem skupe stvari, svoj novac trošim na iskustva. Tako učim i sam, a to je i moj dar sinovima - poručuje Vujić.

Zamolio nas je da u tekstu navedemo njegovu Facebook stranicu na našem jeziku, kako bi što više Bosanaca i Hercegovaca, ali i drugih nacija moglo pratiti njegovu stranicu. Tvrtka Vujića možate pronaći ovdje.

Za kraj pogledajte, Tvrtkov film o genocidu u Srebrenici, koju, kako kaže, posjećuje svake godine.