Već su četiri godine u braku, a njihova međusobna ljubav ista je, pa čak i veća od onog prvog dana kad su se upoznali prije više od osam godina. Irina i Adnan Zahirović, muzičarka iz Zenice i bivši reprezentativac BiH u nogometu, inače, rođeni Banjalučanin, pišu jednu od najljepših ljubavnih priča.

Pozitivan duh

Kroz trosatni razgovor s ekipom „Dnevnog avaza“ ovaj par, koji trenutno živi u Zenici, pričao nam je o svom životu, uspjesima, zanimljivim anegdotama... Pozitivan duh i neprestani osmijeh krase ovo dvoje mladih ljudi.

Adnan ima 27 godina i u svojoj dosadašnjoj karijeri, osim u našoj zemlji, igrao je za klubove u Rusiji, Bjelorusiji, Njemačkoj, Hrvatskoj i Izraelu. Trenutno nastupa za FK Mladost iz Doboja kod Kaknja.

Inače, Adnanovi roditelji su iz Mrkonjić-Grada. S porodicom je tokom rata izbjegao u Zenicu, da bi 2000. godine, zbog očevog posla, preselili u Travnik, gdje je Adnan sa deset godina i napravio prve nogometne korake. Nakon šest godina provedenih u Travniku, uslijedio je povratak u Zenicu. Sa 18 godina za NK Čelik potpisao je prvi profesionalni ugovor. Sve poslije toga je historija, odlazak u inozemstvo, nastupi za reprezentaciju...

- Prošao sam mnogo tih država, ali mislim da je najbolja za život Njemačka. To je daleko najnaprednija zemlja, sve je „pod konac“, kako mi kažemo. Potpisao sam za Bohum i tamo smo Irina i ja otišli mjesec nakon našeg vjenčanja u junu 2013. godine. Te dvije godine bilo nam je prelijepo – kaže Adnan.

U većini država u kojima je igrao s Adnanom je boravila i Irina, tako da nisu bili puno razdvojeni. Najduže je to trajalo pet mjeseci, dok su još bili u vezi, a Adnan igrao u Rusiji. Međutim, kažu da su to izuzetno dobro podnosili.

Irina je završila Muzičku akademiju u Sarajevu, a njen otac Sead Preldžić poznati je bivši nogometaš zeničkog Čelika i sekretar ovog kluba.

- Kad sam završila studije, radila sam nekih pet-šest mjeseci u struci i onda smo Adnan i ja odlučili da se uzmemo. Jer, nije bilo više smisla da budemo razdvojeni. Bitnije nam je bilo da smo zajedno nego bilo šta drugo – govori Irina i dodaje da su se upoznali preko zajedničkih prijatelja u Zenici još dok je Adnan nastupao za Čelik.

Nema kritika

Nakon šest godina boravka u inozemstvu Irina i Adnan su od početka ove godine ponovo kod kuće, kako kažu, u svojoj Zenici. Dok se Adnanov život svodi na klupske obaveze i treniranje, Irina obavlja kućne poslove.

- Većinu vremena smo zajedno. Redovno idemo na druženja s prijateljima, s porodicom, a svaki slobodan period od nekoliko dana koristimo za neko putovanje i odmor. Uvijek imamo po jedan kofer spreman za puta – kaže kroz osmijeh Irina, koja ne propušta nijednu Adnanovu utakmicu.

I u kući se, priznaju, priča o fudbalu, ali samo u pozitivnom smislu.

- Nema kritika. Samo podrška i bodrenje. To je naša formula. Poštenje i razumijevanje, to je način na koji mi pokazujemo ljubav jedno drugom. Uglavnom, ljubav je naš pokretač. Jedino što ne volimo zajedno gledati filmove, već samo serije. Ali zato često gledamo seriju „Prijatelji“ ili našu „Top listu Nadrealista“ - kaže Irina.

U skoro svakoj zemlji gdje je bio Adnan kaže da je naučio i nešto jezika.

- U Njemačkoj smo čak imali učiteljicu koja nas je učila njemački jezik. Ruski sam naučio gledajući TV. Svi filmovi su sinhronizirani na ruski i tako sam naučio jezik. Jedino nisam naučio hebrejski, ali oni svi pričaju engleski, tako da nisam imao problema – kaže Adnan.

Ono najteže što mu je u karijeri palo je izostanak sa spiska putnika za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine. Iako je odigrao cijeli ciklus kvalifikacija, prema zvaničnim informacijama, Adnan nije dobio selektorov poziv zbog neigranja u prvom timu tadašnjeg kluba, njemačkog Bohuma.

- To mi je teško palo. Jeste da su u Brazil otišli neki igrači koji, također, nisu igrali u svojim klubovima, ali su, vjerovatno, bili privilegirani. Međutim, ne želim se vraćati na taj period. Mnogi saigrači iz reprezentacije su me tih dana zvali i vidio sam da je i njima bilo krivo, ali takav je život. Idemo dalje. Uopće ne žalim toliko za tim periodom – kaže Adnan.

Najljepši period

Dok se on družio s kolegama iz reprezentacije, Irina je upoznala skoro sve supruge i djevojke reprezentativaca. S mnogima od njih, kako kaže, i danas se čuje.

- Mislim da je meni još teže pao taj neodlazak u Brazil jer sam sve gledala sa strane. Međutim, to nam je, vjerovatno, jedan od najljepših perioda u životu. Ta druženja i okupljanja reprezentacije i upoznavanje žena – kaže Irina.

Zanimljivosti vezane za Adnana i Irinu

Osim fudbala, Adnan voli i košarku, američki fudbal i hokej. Irinin blizak rođak je srbijanski teniser Dušan Lajović. Adnanova najdraža utakmica je u Žilini protiv Slovačke, kada je reprezentacija BiH pobijedili 2:1.

Irina je veliki kolekcionar uspomena, izrađuje fotografije sa svih putovanja. Irina voli kuhati, pogotovo bosanska tradicionalna jela.

Pismo iz Zenice u Rusiju putovalo 22 dana

Irina je Adnanu, kao iznenađenje, dok je igrao u Rusiji, jednom za rođendan iz Zenice poslala pismo poštom koje je putovalo 22 dana. Adnan ni slutio nije kakvo mu je djevojka iznenađenje pripremila.

- Sjedimo mi, igrači, u hotelu i ručamo. Meni dolazi momak iz kluba i predaje kovertu. I sad gledam ove ostale saigrače da me neko od njih ne zeza, jer odakle meni pismo, neka koverta da stigne u Rusiju. Kad sam otvorio, sve mi je bilo jasno. Pismo je došlo poslije moga rođendana. To me je oduševilo – priznaje Adnan.

Susret u Vaduzu nakon pet mjeseci

Jedna od brojnih anegdota ovog mladog para desila se u Vaduzu nakon reprezentativne utakmice. Naime, do tada se Irina i Adnan nisu vidjeli pet mjeseci, a odmah nakon utakmice on se morao vratiti u Rusiju, a Irina za Zenicu.

- Poslije utakmice Adnan prilazi meni, međutim, svi navijači kreću prema Adnanu, traže potpis, dres i nastaje gužva. I u tom trenutku ja zagalamim: „Pustite me, to je moj momak!“ i tako smo se nakon pet mjeseci napokon zagrlili i poljubili. I opet se poslije toga nismo vidjeli možda neka dva mjeseca – kaže Irina.