Faksimil teksta Amarilda Gutića objavljenog 11. decembra 2015. godine

Faksimil teksta Amarilda Gutića objavljenog 11. decembra 2015. godine

FELJTON O POLITIČKIM UBISTVIMA “Žurnal”: Borci za islam, špijuni, kriminalci, teroristi, humanitarci... (152)

Kako su mudžahedini uspjeli ostati u BiH

Autor: E.D.A
13.09.2017 16:00
A
A
A

U tekstu objavljenom 11. decembra 2015. godine na portalu “Žurnal.info” novinar Amarildo Gutić analizirao je ko su bili strani ratnici - mudžahedini u Bosni i Hercegovini i kako su nakon rata uspjeli ostati u BiH.

Fiktivne adrese

- Različiti profili osoba zvanih mudžahedini pridošlo je prvih mjeseci rata u Bosnu i Hercegovinu. Različiti su bili i motivi i tumačenja kako i zašto su ovdje došli. Neki su se nazivali borcima za islam, pridošli nakon poziva u džihad. Bilo je tu i dokazanih terorista i kriminalaca koji su se krili od zakona u svojim zemljama, klasičnih plaćenika znanih kao “psi rata”, potom špijuna raznih agencija, avanturista, sve do notornih ubica kojima ništa nije bilo sveto, naročito ne ljudski život i poštivanje međunarodnih konvencija ratovanja.  

Dio groblja u naselju Grm nadomak Zenice posebno je ograđen. Male bijele kamene kocke ne sadrže imena ukopanih. Poznato je tek da su tu tijela mudžahedina iz Libije, Saudijske Arabije, Tunisa, Alžira, Egipta koji su ratovali na strani Armije RBiH. Ništa ne bi značilo i da su upisani njihovi ratni nadimci: Abu Haris, Abu Haman, Abu Zijad, Abu Abdurahman, Abu Hurejra. Upravo pitanje njihovog stvarnog identiteta jeste jedan od glavnih razloga zašto se niti Haški tribunal, a potom ni domaća tužilaštva nisu podrobnije upuštala u istragu o ratnim zločinima koje su počinili borci iz afro-azijskih zemalja, skoncentrisani uglavnom u odredu “El Mudžahidin”, odnosno da utvrde ko je tačno ubijao civile i zarobljenike. 

Ni same obavještajne agencije koje su istraživale te osobe nisu bile sigurne u njihov stvarni identitet. Tako je prema njihovim izvještajima komandant odreda “El Mudžahidin” Abu Maali koristio nekoliko imena po dolasku u BiH: Abdel Khadir Makhari iz Alžira, potom Halid Ibn Abdulah iz Kuvajta, potom Damir Pezo iz Zenice i konačno Halid Ćatić, rođen u Kuvajtu. Sve adrese boravka koje je prijavljivao tokom i nakon rata bile su fiktivne, a jedna od njih bila je i adresa Ambasade Španije u Sarajevu!? - podsjeća se u tekstu “Žurnala” i nastavlja:

- Pojedini su imali i nekoliko pasoša sa različitim podacima. Abdulkarim al-Sabahi, sin Ahmeda i majke Alije, rođen 1960. u Jemenu, nakon dolaska u BiH dobio je i državljanstvo, potom promijenio ime u Bensayah Belkacem, da bi prilikom ženidbe predočio pasoš Alžira sa istim podacima kao u jemenskom!?



Faksimili naredbi o formiranju odreda „El Mudžahid“ iz 1993. te o njegovoj reorganizaciji iz 1995. godine

Faksimili naredbi o formiranju odreda „El Mudžahid“ iz 1993. te o njegovoj reorganizaciji iz 1995. godine

Bajkovite priče

Ima desetine sličnih primjera višestrukih identiteta kojima su se koristili mudžahedini po dolasku u BiH. Neki su predočavali lažne dokumente, mnogi su u odred “El Mudžahidin” pristupili bez dokumenata, na spiskovima su bili pod lažnim imenima, na osnovu kojih su neki čak i dobili državljanstvo BiH!? Navedeno je tek mala ilustracija zašto bi bila otežana istraga o počiniocima ratnih zločina pripadnika “El Mudžahida”, da je uopće i pokrenuta. No, vlasti na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH to svakako nisu pokušavale niti planirale.

Početkom jeseni 1992. godine na području od Travnika, preko Zenice, do Zavidovića počele su kružiti bajkovite priče o Arapima koji su došli pomoći u odbrani BiH. Govorilo se o njihovoj hrabrosti, kako jurišaju na neprijatelja gotovo goloruki, kako su borci Vojske RS u panici kada ih ugledaju ili čuju njihove tekbire. Mnogi su ih blagonaklono pozdravljali dok su se šepurili gradskim ulicama – navodi se u tekstu Amarilda Gutoća, objavljenom na portalu “Žurnal.info” krajem 2015. godine.

Nadrealne scene, šverc, nasilna nametanja radikalnih normi, teški zločini

- Mnogi stanovnici Zenice još pamte jednu gotovo nadrealnu scenu: u jeku rata, 1993. godine, u centru grada stoje vojnici sa oznakama Vojske RS, pored njih vozilo prepuno cigareta koje prodaju lokalnim švercerima, a obezbjeđuju ih “mudžahedini”!?

No, možda bi im lokalno stanovništvo oprostilo te švercersko-paraderske nagone da nisu počela i prva nasilna nametanja islamskih normi. Mlade parove maltretiraju zbog zagrljaja ili držanja za ruke na ulici, napadaju djevojke zbog “neprikladne” odjeće. Ponašaju se sve radikalnije.

Mladića u Zenici ubijaju jer je prodavao na pijaci litar rakije, u Travniku je odsijecanjem glave ubijen Dragoljub Popović samo zato što je Hrvat, u Zenici dr. Veljko Sladojević samo zato što je Srbin. U okolini Tešnja, na planini Crni vrh evidentirana su prva odsijecanja glava zarobljenim Srbima.

Početkom sukoba sa HVO-om na području Lašvanske doline, ubijaju civile hrvatske nacionalnosti i zarobljenike. Svi su znali da su ta ubistva počinili mudžahedini, no istovremeno nikakve istrage ni u naznakama nije bilo. Mudžahedini su i za policijske i za vojne strukture bili nedodirljivi. Zapažate, svi zločini su počinjeni ili nad civilima ili zarobljenicima. Malo je ko mudžahedine vidio u pravim borbenim akcijama – tvrdi se u “Žurnalovoj” analizi iz 2015. godine.

(Sutra: “Žurnal” u posjedu liste podataka o dodijeljenih 740 državljanstava koja su obrađena uglavnom 28.12.1995. godine, kako bi se omogućio ostanak što većeg broja stranih mudžahedina u BiH)

Više o:

Feljton