Kako smo i najavili, u nastavku feljtona prenosimo kako je u svojoj kolumni “Noćas spaljujemo iluzije” 6. decembra 2012. godine glodur “Slobodne Bosne” Senad Avdić, pod naslovom “Uloga Fikreta Muslimovića u porodici Izetbegović i kakve veze s njim imaju Iran, Haag, KOS...”, pisao o jednom od najbližih saradnika bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i predsjednika SDA Bakira Izetbegovića.

Domaća zadaća

- Zašto je bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović odabrao i unajmio baš i upravo penzioniranog generala Fikreta Muslimovića da (za lične, stranačke, državne potrebe, ostaje to pitanje nejasno) pravi i piše stručnu analizu bezbjednosno-sigurnosnih prilika u regionu? 

Šta, uopće, 70-godišnjeg umirovljenika Muslimovića kvalificira i preporučuje da se bavi takvim temama? Ne znam, ali dobro mi je poznato šta ga ne preporučuje - najprije nekompetencija, a potom i teška, višestruka kompromitiranost.

Nemam previše visoko mišljenje o akademskoj zajednici, a naročito sam rezerviran prema ekspertima za regionalne sigurnosne prilike unutar nje, ali ipak vjerujem da postoji solidan broj ozbiljne i prilježne naučne čeljadi koja bi takvu Izetbegovićevu domaću zadaću neuporedivo kvalificiranije obavila od Muslimovića.

Tolimir i Mladić

Istini za volju, prije petnaestak dana u intervjuu koji je dao Radio televiziji Republike Srpske, general Aleksandar Vasiljević, Muslimovićev dugogodišnji šef i pokrovitelj iz vremena svemoći Kontraobavještajne službe Jugoslovenske narodne armije, nije mogao, čak i da je htio, iščeprkati niti jedne ružne riječi za svoga bliskog suradnika - Fiću Muslimovića.

Dapače, “Fikret Muslimović i Zdravko Tolimir bili su dvojica najperspektivnijih obaveštajaca u mojoj službi“, kazao je Vasiljević. Tolimir, obavještajni ratni sufler, nezaobilazni spin doktor za sve pokolje Ratka Mladića tokom rata, kao što znamo, čeka presudu u Haagu koja će mu biti izrečena naredne sedmice - pisao je Senad Avdić u SB od 6. decembra 2012. godine.

Nakon prisustva u Kninskom korpusu u vrijeme kada je Ratko Mladić tek počinjao svoj vrtoglavi zločinački uspjeh, Muslimović prodavao zeleniš na sarajevskoj pijaci  

- O mnogim je svojim, manje-više dragim suborcima, suradnicima, obavještajnim marljivcima koji su kasnije prešli na “drugu, muslimansku stranu“ (Seferu Haliloviću, Enveru Mujezinoviću, Seadu Rekiću...) dugogodišnji predratni šef Kontraobavještajne vojne službe (a KOS je, reklo bi se, miloševićevskim rječnikom “u godinama raspleta“, bio svojevrsna avangarda Jugoslovenske narodne armije) u tom televizijskom intervjuu govorio biranim riječima.

Svi su oni, prema njegovim saznanjima, dok su službovali u KOS-u, bili uzorni, odgovorni, lojalni, radili su vrijedno, od jutra do sutra, uporno kao mravi, da ne kažem kao krtice.

Međutim, Fikret Muslimović je bio nešto posebno, obaška, vanserijski obavještajac, nekoliko kopalja iznad svih njih, “high class“. Profesionalno-besprijekorno je Fikret, ne štedi Vasiljević komplimente, vodio “operaciju Špegelj“ i još neke sofisticirane i zahtjevne, poznate i potpuno nepoznate obavještajne izazove iz prvih mjeseci rata u Hrvatskoj (vjerovatno misli na Muslimovićevu nazočnost u Kninskom korpusu iz vremena kada je Ratko Mladić tek počinjao svoj vrtoglavi zločinački uspjeh).

Nakon što je časno, principijelno i nepovratno, zbog neslaganja s četničkom ikonografijom koja se uvukla u neokaljane simbole JNA Muslimović podnio zahtjev da napusti vojsku svog života, naišao je na puno razumijevanje “pretpostavljenog starešine“, generala Aleksandra Vasiljevića. “Nakon toga je, siromah, prodavao zeleniš na nekoj sarajevskoj pijaci“, skoro se raznježio poslovično hladni i odmjereni Vasiljević pred kamerama RTRS-a.

Nije baš nekoj, bezveznoj pijaci, nego kultnoj pijaci na Stupu, na kojoj se u posljednjim mjesecima mira u Bosni i Hercegovini u dnevnoj ponudi prodavalo mnogo više “kalašnjikova“ nego sezonskog/jesenjeg voća i povrća - pisao je Senad Avdić 2012. godine.

(Sutra: Šta je Avdić pisao o tome kako je “siromah Muslimović sa stupske pijace utrčao u kabinet Izetbegovića pa se nametnuo kao “bošnjački intelektualac“, kasnije armijski ideolog, moralista, medijski cenzor, islamski mistik...”)