Bijeljinska fabrika “Kurjak” nekad i sad

Bijeljinska fabrika “Kurjak” nekad i sad

Dok su prije rata veliki sistemi izrastali iz zadruga, poslije je nastupio „suicidan model ekonomije“

Suicidan model ekonomije: Fabrike prepakovane u tržne centre

Autor: Lj. LJUBOJEVIĆ
12.11.2017 16:03
A
A
A

Tri velike bijeljinske prijeratne fabrike, Konfekcija „Kurjak“, koja je svojevremeno zapošljavala oko 1.500 radnika, Fabrika savitljivih cijevi i vratila „Mladost“, kasnije „Panafleks“, u kojoj je bilo zaposleno oko 750 radnika, te Fabrika namještaja „Stolar“, sa predratnih oko 250 radnika, sve tri u krugu od 300 metara, čudnom igrom privatizacijske sudbine pretvorene su u trgovačke centre u kojima ne radi ni deseti broj radnika koji su nekada radili u ovim fabrikama. 


Bijeljinska fabrika „Panafleks“ nekad i sad (Foto: G. Bobić)

Mešetari i kalkulanti

Još jedan tržni centar u krugu fabrike „Panafleks“, koja je u vlasništvu narodnog poslanika Vojina Mitrovića, bit će uskoro otvoren. 

Bivši radnik „Panafleksa“, diplomirani ekonomista Dušan Petrović kaže da se ni nakon dvadesetak godina, otkako je počela transformacija privrednog sistema i privatizacija državnih firmi, ne naziru razmjere pljačke i štete koja je nanesena društvu i radnicima koji su radili u preduzećima na području Bijeljine.  

- U bijeljinskoj privredi i industriji prije rata je bilo 13.926 radnika. Procesom privatizacije započetim 1998. godine u Bijeljini je privatizacijom bilo obuhvaćeno 47 preduzeća. Oko 8.000 radnika našlo se na ulici već na početku tog procesa. Strahovit pad životnog standarda radnika, gašenje radnih mjesta, iskazivanje tehnološkog viška, zaustavljanje kompletnih proizvodnih pogona, slanje radnika na čekanje, neuplaćivanje obaveza i doprinosa za radnike, sve je to obilježilo proteklu dvadesetogodišnju kalvariju kroz koju smo prošli mi, radnici, i naše porodice - kaže Petrović.


Petrović: Dvadesetogodišnja kalvarija

Ističe kako je i danas na djelu „suicidan model ekonomije“ koji ne pruža nikakve šanse ni perspektive mladim ljudima. U bivšem sistemu velike fabrike izrastale su iz traktorskih stanica i zanatskih zadruga. 

- Tako je fabrika „Mladost“, a kasnije „Panafleks“, nastala od malog pogona za proizvodnju dugmadi i okova za vrata i prozore. Inžinjer Duško Brakus, francuski đak i student, na nagovor Rodoljuba Čolakovića, pomogao je da usvojimo francusku tehnologiju i da izgradimo fabriku kakve nije bilo na Balkanu. Postepeno smo osvajali francusku tehnologiju i sa savitljivim cijevima visokog pritiska svojevremeno smo pokrivali tržište cijele Jugoslavije. Imali smo najviše plate na području Bijeljine. Nakon rata na scenu su stupili mešetari i kalkulanti koji su nezakonitim otkupom akcija radnike zavili u crno – objašnjava Petrović. 

(Foto: G. Bobić)

Samoubistva radnika

Danas, kaže Petrović, nemamo velikih fabrika i preduzeća, ali imamo oko 20 banaka samo u Bijeljini.

Nekada je bilo obrnuto, bila je jedna banka, ali bilo je i 15.000 radnika koji su svakog mjeseca na radničkim blagajnama podizali svoje plaće.

Gordan Živanović, predsjednik Udruženja malih akcionara fabrike „Panafleks“ koje je registrirano 2012. godine, u ime 135 malih akcionara koji su sredinom 2001. godine zajedno s građanima imali 40,38 posto kapitala u ovoj fabrici, kaže da je pohlepa pojedinaca nanijela ogromnu štetu društvu u cjelini.

- Pojedincu, u ovom slučaju Vojinu Mitroviću, korumpirane državne strukture, počevši od Komisije za privatizaciju državnog kapitala, Komisije za reviziju privatizacije, Komisije za hartije od vrijednosti RS, zativ sudovi, tužilaštva, notari, gruntovnice, banke, lokalne institucije, omogućili su da u kratkom vremenskom roku postane vlasnik 95 odsto vrijednosti fabrike. Kapitalom „Panafleksa“ on je kupovao sam „Panafleks“ i preuzimao nekretnine preduzeća, zgrade, hale, zemljište, opremu.

Kad je preuzeo proizvodne hale i magacin i postao većinski vlasnik, uveo je i kiriju - stanarinu „Panafleksu“. Mjesečna kirija iznosila je 17.000 KM. U međuvremenu je prodao po nepoznatoj cijeni 12.000 kvadratnih metara zemljišta „Panafleksa“ vlasnicima Tržnog centra „Tom“ - kaže Živanović.


Živanović: Ostao bez zdravlja

Ističe da je četvero bivših radnika „Panafleksa“ diglo ruku na sebe zbog gubitka radnog mjesta. Za sebe napominje da je ostao bez zdravlja, radeći svojevremeno u pogonu galvanizacije te da mu se svaki put, kada prođe pored svog bivšeg preduzeća, javlja muka u želucu.

Velika borba

Dragan Gajić, bivši radnik i predsjednik Sindikalne organizacije u Konfekciji „Kurjak“, također ističe podatak da je u ovoj bijeljinskoj fabrici prije rata radilo 1.370 ljudi, plus pogon u Ugljeviku sa oko 130 radnika.

- Sa 19 godina došao sam u „Kurjak“ i tu sam proveo 40 godina. Mi smo 95 odsto proizvoda plasirali u izvoz, na područje tadašnje Zapadne Njemačke, a svega pet odsto na domaće tržište. Radili smo i za rusko tržište, po 5.000 do 6.000 kaputa. To je tada za nas bilo tzv. klirinško tržište. Kod nas je bila pretežno ženska radna snaga. Imali smo dobrog direktora Asima Mešića, koji je bio u to vrijeme i na čelu konfekcionara Jugoslavije. Bili smo treća ili četvrta fabrika konfekcije u bivšoj Jugoslaviji – opisuje Gajić.

Gajić: Sve krenulo po zlu

Dodaje i da je „Kurjak“ nekada imao izuzetno dobre šivače i modne kreatore, ali je nakon rata sve krenulo „po zlu putu“.

- Na čelo firme došao je Vlatko Jeftić, po struci fizioterapeut, koji je kupio dio akcija. Obećavao nam je kule i gradove. Ispratimo u inostranstvo kamion kaputa i nakon petnaest dana Jeftić nam pokazuje navodni faks, na kome je navedeno da su sa 5.000 kaputa otpala dugmad. To je bio samo trik da nam uskrati plate i zarade. Vodili smo veliku sindikalnu borbu, te smo na sudu dobili mukom zarađene plate. Oteli su nam i radničke akcije, oko 10 odsto vrijednosti fabrike, kao da smo gumicom izbrisani - zaključuje Gajić, ističući da se većina radničkih knjižica i dan-danas nalazi u bijeljinskom sudu.

Brojni sporovi 

U 22 radna sudska spora evidentirana je samovolja poslodavaca prilikom rješavanja egzistencije radnika. Brojne sporove radnici su dobili, kao što je slučaj s preduzećima „Stolar“, „Zenit“, „Zlatibor“, GP „Rad“, „Elvako“, „Panafleks“.


Bijeljinska fabrika “Stolar” nekad i sad

U mnogim preduzećima radni sporovi još traju, mnoge presude, iako izvršne, već godinama nisu ispoštovane. Mnogi radnici su se u međuvremenu preselili na vječna počivališta.