Na kraju serijala o slučaju Seada Rekića, bivšeg oficira KOS-a, i njegovom radu protiv države BiH, a za Beograd i interese agresora, „Slobodna Bosna” 17. oktobra 1998. godine opisuje kako je Rekić u avgustu 1992. dva puta dolazio u konjičku bolnicu, gdje su nakon teškog ranjavanja u zasjedi na Igmanu 10. avgusta 1992. prebačeni Fadil Đozo i Mirsad Ćatić Čuperak. Osam dana kasnije, Đozo je umro u bolnici u Zenici.

Sadržaj injekcije

- Fadil Đozo je pod misterioznim okolnostima preminuo u zeničkoj bolnici. Prema verziji koju je prepričavao njegov tadašnji sobni drug, svi aparati za infuziju bili su mu nasilno isključeni. Dr. Đuderija, koji je također smješten u zeničku bolnicu, izbjegao je smrt zahvaljujući vlastitoj prisebnosti. Budući da mu je sadržaj injekcije koju je primio prvi put bio sumnjiv i da se njegovo stanje nije popravilo, nego čak pogoršalo, prilikom sljedeće intervencije bio je oprezniji. Objasnio je medicinskoj sestri da je ljekar i kako se razumije u lijekove. Tražio je da mu se napravi nova injekcija, prema omjerima koje je sam predložio - opisivala je „Slobodna Bosna“ u tekstu koji zaključuje ovako:

- Muslimović i Rekić ponovo kontaktiraju u februaru 1993., nakon što je Rekić došao u Sarajevo. "Tada smo razgovarali o Kongresu muslimanskih intelektualaca. Sljedeći put razgovarali smo u njegovoj kancelariji u Predsjedništvu RBiH, on je tada bio savjetnik predsjednika. Rekao mi je da nije zadovoljan poslom i sugerisao mi da pređem u Oružane snage", sjećao se Rekić. Uslijedili su daljnji kontakti s Muslimovićem. Koji nikada nisu ni prestali - objavila je „Slobodna Bosna” na kraju teksta iz oktobra 1998. godine.

Državna tajna

Inače, o cijelom slučaju iscrpno je pisao u knjizi „Državna tajna” i Semir Halilović, sin prvog komandanta Armije RBiH generala Sefera Halilovića, objavljujući niz autentičnih dokumenata, transkripata i svjedočenja iz tog vremena.

Povodom objavljivanja „Državne tajne 2”, sedmičnik „Dani” je prije 10 godina objavio i feljton Semira Halilovića, koji je također elaborirao Rekićeve veze s atentatom na bitne ljude za operaciju deblokade Sarajeva izvana Fadila Đozu i Mirsada Ćatića.

- U toku operacije „Jug 1992”. Rekić će se povući sa Crvenog klanca, ključnog mjesta za uspjeh operacije, čime je izazvao smrt nekoliko vojnika Armije RBiH i komandanta diverzantske grupe iz Trnova Smaila Rizvana. Tada je napokon uhapšen i sve je priznao - napisao je Semir Halilović, a prenijeli „Dani” 14. decembra 2007. godine.

Rekić, Ugljen i Ademović; Delalić i Izetbegović

U okviru istog teksta „Slobodna Bosna” donijela je još jednu zanimljivu crticu: 

- Krajem septembra 1992. Rekić je u jedinicu primio Engleza, koga su zvali Nori. Poslije njega dolaze još petorica stranaca: Škot, Danac i tri Engleza. "Vidio sam da se radi o dobrim borcima koji imaju iskustva, pa su svojom borbom doprinijeli i jačanju mog odreda", pričao je kasnije Rekić. Njegov zamjenik Naser Maksumić u Sarajevo je doveo četvoricu stranih državljana, o čemu je Rekić obavijestio SDB.

Nedžad Ugljen, načelnik odjeljenja u SDB-u, poziva Rekića na razgovor i traži od njega da omogući unošenje oružja u grad transporterom preko aerodroma, jer su Englezi na taj način ušli u grad. Upućuje ga na Kemala Ademovića koji ustupa Englezima vozilo specijalne jedinice. Iste noći oni su izašli preko piste i vratili se u grad s oružjem: protivtenkovskom puškom 14,5 mm, ručnim bacačem, mitraljezom, s dosta granata za ručni bacač i municije. Sutradan su Rekić i stranci pozvani na razgovor kod Nedžada Ugljena. Jedan od stranaca, Džon, davao je izjavu radnicima SDB-a o motivima svog dolaska. Navodno je tokom davanja izjave bio iznerviran pitanjima bosanskih bezbjednjaka vezanim za motive dolaska i napustio je kancelariju u SDB-u.

Istu večer svi su kod Keme Ademovića u specijalnoj jedinici. Ademović tokom razgovora zaključuje da se radi o obavještajcima. Kaže Rekiću da završe još jedan dogovoreni posao - unošenje 200 motorola preko piste u grad - i odu. Istu noć na pistu sarajevskog aerodroma legionari nisu uspjeli obaviti dogovoreno prebacivanje motorola, ali su napustili Sarajevo - pisala je „Slobodna Bosna” 17. oktobra 1998. godine.

Podsjećanja radi, ubistvo Nedžada Ugljena je još jedno u nizu nerasvijetljenih, a “Slobodna Bosna” je 2007. posthumno objavila ekskluzivnu ispovijest Ramiza Delalića Ćele, ratnog komandanta Devete brdske brigade ARBiH.

- Polovinom septembra 1996. otišao sam kod Bakira Izetbegovića, sa kojim sam bio u dobrim odnosima, i o svemu ga obavijestio. Tačnije, pitao sam ga da li on zna da se sprema Ugljenova likvidacija i zna li uopšte ko je Ugljen? Odgovorio je da zna ko je Ugljen, ali da o likvidaciji nema pojma. Tom prilikom mi je još rekao: “Vidjećemo se za nekoliko dana, a što se tiče Ugljena, Ramize, mogu ti reći da je on veliko đubre i din-dušmanin.“ Nakon nekoliko dana Bakir je došao kod mene u “Kiborg“, popili smo kafu i jasno mi je rekao: “Ramize, ti se ne bi trebao u to miješati“, misleći na likvidaciju Ugljena. Mislim da je on to od sebe htio da otkloni, da se sutra, ne daj Bože, njemu nešto ne desi, da se on ne poveže sa likvidacijom - svjedočio je Delalić uoči svoje smrti u diktafon Senada Avdića, a na upit kakav je njegov utisak je li Bakir Izetbegović bio upućen u planiranje Ugljenovog ubistva, Delalić je odgovorio: „Lično mislim da je sve znao oko toga!”

(Sutra: Feljton „Dana” o slučaju „Rekić” iz 2007. godine)