Tu, gdje je njegovo počivalište, uvijek je tišina. Ugodna i smirujuća. Da čovjek poželi ostati u tim Vukeljićima. Tu, u mjestašcu gdje se zikr čini stoljećima, počiva šejh Mesud ef. Hadžimejlić.
Devet je godina otkako je preselio šejh nakšibendijskog, rifaijskog i mevlevijskog tarikata, predsjednik Tarikatskog centra BiH, borac Armije RBiH, Čovjek koji je zauvijek obilježio vrijeme u kojem je živio.
Ništa nije tražio
Mnogi se još sjećaju njegove veličine, duhovnosti, insanijeta, blagosti... Malo je riječi kojima se mogu opisati Mesud-babine vrline, tvrde oni koji su ga poznavali. Kažu da je svojim načinom života, djelima, ljubavlju i brigom o čovjeku privlačio na hiljade i hiljade ljudi.
Odgojio je mnoge generacije u mektebu i u tekiji, upućivao na svakom koraku, pomagao potrebitima bez izgovora, sve vrijeme pružajući i dajući najvrednije što je imao. A ništa nije tražio zauzvrat.
- Znao je šta ima na sve četiri strane svijeta, a bio je najskromniji čovjek kojeg sam upoznao - kaže Ahmed Lj. o Mesudu ef. Hadžimejliću, najuglednijem i najpoštovanijem duhovnom učitelju ovih prostora.
Sretan je, ponavlja Ahmed često, što je imao priliku upoznati ovog šejha koji je ostavio traga u njegovom životu i protkao ga sjećanjima koja mu i danas ulijevaju snagu i sigurnost.
- Duša! To je kod ljudi gledao Mesud-baba i o dušama ljudi brinuo. Ima li veće? Kad je nekome bila potrebna bilo kakva pomoć, uvijek je našao vremena i načina da olakša. Ponekad je bilo dovoljno da se samo nasmiješi. Posebna je priča to što je pomagao i liječenjem. Mesud-baba je lijepo sjećanje mnogima - priča nam Ahmed.
Tužni su mu, kaže, dani oko 8. februara, kada je šejh Hadžimejlić otišao na bolji svijet. Obično ih provede u društvu onih koji su voljeli ovog insana, za kojeg kazuju da je proživio sve suštinske vrijednosti islama.
- Tu je on. Velikani nikada ne umiru – uvjeren je Vedran Dž., mladić koji je od malih nogu u porodici slušao o šejhu Hadžimejliću.
Teški rastanci
I danas obilazi njegov mezar, s prijateljima odnese ruže na mjesto počivališta. - Kada neko pita zašto su ljudi voljeli šejha Hadžimejlića, odgovor nije lako dati. Jednostavno, zračio je i svojom dušom privlačio druge dobre duše koje su se pored njega lijepo osjećale. To iskustvo je neprocjenjivo. Naprosto, pored njega bismo se osjećali kao da nam duše miluje. Sve drugo bi nestalo. Zato su i rastanci bili teški - kazuje nam Vedran.
I Ahmed nosi slične osjećaje. Sjeća se kad je prvi put tražio Mesud-babu u Sagrdžijama htijući zatražiti savjet da riješi tegobu. Našao ga je i ostao duže nego što je mogao i pomisliti. Vraćao bi se svako malo s izgovorima samo da bi proveo vrijeme s njim. A savjet? Dobio ga je. I danas je baš onako kako je šejh tada rekao.
Ko je derviš
- Derviš je osoba, koga Allah odredi za to. To ne može biti svako. Onaj koga Allah odredi za tu dužnost mora da bude korektan, ispravan, dostojanstven, prijatan na svim pojmovima ljudskosti, on je taj - kazao je u martu 2008. godine šejh Hadžimejlić u jednom dersu.
Nikad progledati
- Kod Allaha, dž. š., najdraži i najbliži, najpribraniji, najkvalitetniji posao je zikrullah. Oni koji to ne razumiju njima je to strano, pa i jest mu strano i bit će mu strano. Nikada neće ni očima progledati - kazao je šejh Hadžimejlić u decembru 2001., preneseno je u knjizi „O čovjeku“.
Praznina k'o planina
Oni koji vole Mesuda ef. Hadžimejlića imali su običaj pokloniti mu stihove. Jedna od njih je i Fatima, a ona je za šejha zapisala:
„Otkad nisi tu ni utočišta, ni krila, praznina k'o planina...
Jedno mjesto živi gdje sada sam s tobom, uz tvoga sina, u našim srcima.
Put do tebe dalek i dug... posut suhom željom da uz tebe skončam.
Korake teške brojim, al' prema tebi kročim, moleć' Jedinog za taj smiraj.
Kavez kad raspukne i slobodu duši da, nek' tebi me nosi Ružo moja.
Tebi... do mjesta ocvjetala.“
