Smrt je sastavni dio života. Niko se nije rodio da nije umro. Svaki život završava odlaskom na drugi, a ljudi se nadaju i bolji svijet. To je zakon s kojim se ljudi teško saživljavaju i taj zakon je ujedno bitan dio ljudske kulture...  

Te rečenice su uvod u tekst „Traktat o smrti” koji je na ovim stranicama 19. jula 2014. godine objavio naš najveći živući intelektualac, akademik Muhamed Filipović.

Zemljoljublje akademika 

U svojih 89 godina prošao je akademik mnoge teške situacije.

- U svom prilično dugom životu vidio sam i doživio mnogo teških trenutaka. Bio sam svjedok velikog broja tragičnih zbivanja, vidio kako ljudi preko noći podivljaju, željni tuđe krvi i imovine. Iskusio sam gubitak najbližih članova porodice, brojnih rođaka i bliskih prijatelja. Izgubio svu imovinu moje porodice. Nosio se sa mnogim tegobama... Ništa me, međutim, nije toliko duboko pogodilo i u meni otvorilo provaliju teških osjećanja, brige i straha, nedoumice i strepnje, grižnje savjesti i odgovornosti kao sudbina nevinaščeta po imenu Smajo Ćesir, kojeg su ubili njegovi najbliži - zapisao je Profesor, također u „Sedmici”, 27. decembra 2014. godine, u tekstu „Krivi smo svi!”, posvećenom svirepo ubijenom dječaku iz Hadžića Smaji Ćesiru.

Akademik Filipović je ovih dana u žalosti zbog smrti supruge Nadije, što je i razlog da danas ne objavljujemo njegovu redovnu kolumnu.

Podsjećanjem na njegove duboko emotivne riječi o teškom saživljavanju s gubicima dragih ljudi, mogla bi se možda barem donekle opisati snaga emocije koja je prije tačno sedam dana parala zrak u Galeriji sjećanja „Sulejman Kupusović” u Narodnom pozorištu Sarajevo (NPS), gdje je obilježeno 67 godina jednog od najvećih bh. reditelja.

Sulejman Kupusović zauvijek nas je napustio prije skoro četiri godine. U Galeriji sjećanja prošle je subote promovirana Kupusovićeva knjiga kolumni. Većina njih objavljena je u „Dnevnom avazu”.

Knjiga pod naslovom „Gospodo Bosanci i ostali, debelo smo zaostali”, što je bio i naslov njegovog teksta iz „Sedmice” od 4. avgusta 2012. godine, ugledala je svjetlo dana na inicijativu i uz ogroman trud porodice Kupusović.

Između ostalih, u knjizi je prenesena i kolumna „Zemljoljublje akademika Filipovića”, koju je Kupusović objavio u „Avazovom” prilogu „Panorama” 11. marta 2006. godine, posvetivši je akademiku Muhamedu Filipoviću.

- Sjajni erudita i tankoćutni poznavalac duše bosanske svojim TV putopisima čini nešto što se u ovom vremenu čini tako začudno kao onovremensko prvo koračanje po Mjesecu. Profesor Filipović otkriva prvi put većini građana ove prekrasne i uklete zemlje neke prostore i mjesta za koja oni nikada nisu čuli niti ih vidjeli... Svojom živom riječju, neupitnim znanjem i neumoljivim ukazivanjem na sve historijske okolnosti i obijesne hajke na bosansku državu i njenu samobitnost profesor drži javni čas svima... Samo se pitam da li će ova profesorova lekcija stići do svog slušaoca ili će ostati samo dirljivi pokušaj i posljednji vrisak jednog mudrog čovjeka da nas prizove samima sebi i svojoj odgovornosti za daljnju sudbinu ove umorne i sluđene zemljice Bosne - napisao je Kupusović o akademiku Filipoviću tog marta 2006. godine.

Nije nas „prizvalo”

Nažalost, ni do danas mnoge od nas nisu „prizvali” ni Kupusovićevi vapaji nad zemljicom Bosnom, a ni sve ono na što akademik Filipović neumorno svojom nenadmašnom mudrošću i intelektom ukazuje već decenijama. Između ostalog, i na veliku istinu u „Traktatu o smrti” od jula 2014. godine, u kojem je Profesor tako jasno opisao „žrtve koje su ubili socijalni ili psihološki pritisci”, također velikane Bosne i Hercegovine: Maka Dizdara, Mešu Selimovića, Skendera Kulenovića, prof. dr. Midhata Begića, Hamdiju Pozderca, prof. dr. Sulejmana Redžića...

Sudbina je htjela da je samo mjesec poslije ovog akademikovog zapisa, 15. avgusta 2014. godine, s ovog svijeta otišao i Sulejman Kupusović ili bolje reći da ga je „odnijelo”, kako to u pismu dragom Suletu piše njegov bliski prijatelj i saradnik, glumac i v. d. direktora Drame NPS-a Izudin Bajrović.

Jer, nakon svega što je i kako je radio i pisao Sulejman Kupusović, teško se oteti utisku da se i ovaj bosnoljub pridružio plejadi „žrtava koje su ubili socijalni ili psihološki pritisci”.

Šta je to moglo odnijeti velikog Suleta? Naprosto, sve ono protiv čega se cijeli život borio svim svojim bićem, što na pozorišnim daskama, što mastilom i perom: nepravda, šlamperaj, nered, nerad, beznađe, hohštapleri, tajkuni, ublehaši, zaostalost...

Na kraju, šta bolje o tome može posvjedočiti od pisanih poruka koje čuva Galerija sjećanja „Sulejman Kupusović”, a čiji dio u slikama prenosimo. Za utjehu, pak, ostaje prošlosubotnja poruka mostarskog advokata Josipa Muselimovića porodici Kupusović: „Naš Sule nije umro. On je, kako kaže pjesnik, samo zemlju zagrlio”.